U vremenu kada se sve više toga proizvodi brzo, mašinski i po istom kalupu Gordana Mitraković Đaković iz Srpca ostaje vjerna onome što nastaje polako, iglom, koncem, strpljenjem i ljubavlju.

Njene vješte ruke stvaraju narodne nošnje, vezu, šiju, heklaju i pletu, a bavi se i izradom ukrasnih svijeća.Po struci je tekstilac, a potiče iz porodice u kojoj su se majka i baka bavile rukotvorinama i na nju prenijele svoje znanje.

Vremenom se i u njoj rodila želja da nastavi tradiciju svojih predaka. Sjećanje je vraća u rodne Bajince, gdje je njena baka izrađivala tradicionalne odjevne predmete. Među njima je bila i bošča, marama koja je označavala udatu ženu.

“Bošča se izrađivala od bijelog i crvenog platna. Rubovi su bili crveni, a nadglavlje bijelo. Žene su je nosile i na kopanju, jer je bijela boja odbijala sunce. Imala je mali krstački vez koji je označavao trobojku”, kaže Gordana.

Od bake je naslijedila i staru Singericu, koja joj danas nije samo mašina za šivenje već porodični amanet.

“Moja baka je pravila prsluke od pliša, sve ručno, sa iglom, dok nije dobila prvu Singericu od svog brata. Potom ju je dala mojoj majci, a ja sam je naslijedila”, ponosno ističe Gordana.

Nošnje izrađuje prema starim zapisima i knjigama etnologa. Radi modele iz raznih krajeva, ali posebno nošnje sa Lijevča polja. Najveći dio posla je ručni, a jedan bogato izvezen prsluk zahtijeva i dvadesetak sati rada.

“Najviše volim da radim uveče, kada se sve smiri. Taj mir unesem u platno. Ako nešto nije pravilno, u stanju sam pet puta da oparam dok ne bude kako treba. To je iskrena ljubav prenesena na platno”, navodi ona.

Veliki problem su, kaže, materijali. Nekada se platno ručno tkalo od lana i konoplje, dok se danas teško pronalazi originalna tkanina.

“Kada mi sestra iz Zagreba pronađe na pijaci staro laneno platno i donese mi ga, ja sam presrećna. Toga više gotovo nema. Sve je otišlo u sintetiku. Bez dobrog tkanja nema dobre nošnje. Često odem u Novi Sad u kako bih nabavila kvalitetan materijal”, kaže Gordana, koja je nedavno počela izrađivati i šajkače, kao dio srpskog nacionalnog identiteta.

Njene nošnje danas putuju van Srpca, stigle su u Rusiju, a posebno pamti mladića iz Prnjavora koji je nošnju naručio za sina koji živi u Africi.

“Imao je zakazan let i tri noći nisam spavala da bih ga ispoštovala i da bi mogao ponijeti nošnju. Kada je došao po nju, oduševio se i plakao. Rekao je: “Nisam vjerovao da ćete prihvatiti narudžbu i da će ovako lijepo izgledati.” Poslije mi je poslao slike djeteta u nošnji. U školi su imali priredbu gdje djeca oblače odjeću kraja iz kojeg potiču. Meni je bila velika čast što to dijete nosi moju nošnju s ljubavlju”, priznaje Gordana.

Posebnu uspomenu čuva i na jednu svadbu u Gradišci, gdje su se mladić i djevojka vjenčali u njenim nošnjama. Sve češće joj se obraćaju i mlade majke koje žele tradicionalne haljinice za krštenja za svoje kćerke.

“Svaka haljina koju napravim je unikatna, po mjeri. Sa majkama dogovorim motive, da li klasiku, cvjetne detalje ili srca. Radila sam haljinicu i za svoju unuku, sa datumom njenog krštenja. Sveštenik u Njemačkoj bio je oduševljen i rekao da je nešto posebno”, kaže Gordana.

Važan dio njenog rada je i prenošenje znanja. Kroz Udruženje žena Srbac, čiji je dugogodišnji član, organizuje radionice na kojima se uči vez.

“Želim da prenesem mladima znanje o izradi nošnje jer nije nikakva vrijednost ako nema neko da zapamti. Nedavno smo u udruženju izvezle stolnjak od materijala i konca koje je jedna žena donijela od svoje majke. Sada taj stolnjak nosimo kada predstavljamo udruženje. Važno mi je da njena kćerka zna da život njene majke nije otišao u zaborav”, ističe ona.

Gordanu posebno raduje što se mladi ponovo interesuju za tradiciju. Djevojke iz Banjaluke koje rade ketering za svadbe naručivale su od nje prsluke i pregače sa narodnim vezom, kako bi i njihova odjeća bila dio tradicionalnog ambijenta. I sama je godinama igrala folklor i nosila narodne nošnje, sve dok je povreda koljena nije udaljila od igre. Ipak, kada se okupe žene iz udruženja, ponekad ponovo zaigra.

“Kada vidim da se neko obukao u moju nošnju, ponosna sam. Znam da moj rad nije uzaludan, nego da se ponovo vraćamo odakle smo krenuli. Meni je najveća nagrada kada moj rad ode u svijet i predstavi mene, udruženje i našu tradiciju. Zato ću tome naučiti i svoje unuke. Dok god postoji neko ko će vesti i nositi nošnju, naše nasljeđe živi”, zaključuje Gordana.

Posebno pamti priču o dječaku iz Pala čije sestre su igrale u kulturno-umjetničkom društvu, ali on nije. Jednom prilikom su mu u kući obukli neki veliki prsluk, a on je rekao da želi svoju nošnju. Tada je njegova baka saznala za Gordanu preko interneta i odlučila da unuku ispuni želju.

“Kada je nošnja stigla, tri dana je nije skidao. Čekali su da zaspi pa mu je skinu, a on se ujutro ljutio i govorio: “Zašto ste mi skidali, ovo mi je teta Goga radila.” Sada je porastao i treba mu nova, ali on kaže da neće dati ovu, dok mu ne pošaljem drugu”, kroz smijeh se prisjeća Gordana.

Izvor: Glas Srpske