Privatno preduzeće „Dijana tekstil“ Srbac ovih dana obilježava 30  godina uspješnog rada u sektoru proizvodnje svih vrsta pamučnog veša, bade mantila, pidžama i posteljine, zašta se koristi 100  odsto ekološki čist pamuk.

„Imamo zaokružen process proizvodnje, od nabavke prediva iz uvoza, pletenja, dorade, bijeljenja, bojenja, krojenja  šivanja gotovih proizvoda, što nema ni jedna firma iz ove oblasti u BiH“,kaže vlasnik Đukić i dodaje da  u šivaonici radi 70  radnika, ali je kapacitet pogona od 5.000  kvadra tatakav da može primiti pet do  šest puta više radnika.

 U pogonu se godišnje proizvede oko million artikala, koji se plasiraju na domaće i inostrano tržište u odnosu 50 prema 50  odsto. Da bi se krenulo u širenje proizvodnje, po riječima Đukića potrebno je  pronaći lanac trgovinskih centara u inostranstvu koji bi garantovao otkup, što nije nimalo lako zbog pojave velikih količina jeftine tekstilne robe daleko lošijeg kvaliteta.

„Veći kupci često nemaju novca da plate naše proizvode,  pa umjesto toga na kompenzaciju nude  svoju robu zbog čega smo bili prinuđeni da u robnoj kući „Sava“ Srbac na dva sprata otvorimo maloprodaju bijele tehnike, namještaja, raznih alata, elektro i vodovodni instalacioni materijal, opremu za poljoprivredu, a tu je i prostor za naše pamučne proizvode“ , kaže Đukići dodaje  da za srbačke penzionere, kojih je preko 2.500 , robu daje bez žiranata na odgođeno plaćanje na rok od 6 do 12 mjeseci, što je pozdravljeno od najstarije populacije srbačkih građana.

Đukić se žali na problem obezbjeđivanja stručne radne snage, posebno šivača  u pogonu i kaže da je prije rata u Srpcu radial Tekstilna škola iz koje je svake godine izlazilo preko 30  obučenih tekstilnih radnika. Sada je problem zamjene radnica koje imaju preko 35  i 40 godina staža, pa je trenutno spreman odmah primiti 10  mlađih osoba na obuku.

Đukić žali za vremenom kada je u Srpcu od 1975. do 1990.godine  radial fabrika „Itris“sa preko 1.000  radnika u kojoj se proizvodilo oko 10  miliona pamučnih proizvoda za proctor čitave bivšeJugoslavije, a glavni kupac bila je robna kuća „Beograđanka“ koja je imala robne kuće  u skoro svim većim gradovima. U Itrisu je Đukić bio poslovođa, da bi nakon privatizacije i propadanja ove čuvene fabrike, sa svojom suprugom Milkom, otvorio mali pogon i tako krenuo u novu neizvijesnost,ali se rizik isplatio.