Velika ljubav koju smo čuvali svih ovih godina i koja nam je, na neki način, bila i sudbinski predodređena, pomogla nam je da lakše prebrodimo životne probleme i dočekamo u slozi i razumijevanju pedesetu godišnjicu braka.
Ovo su riječi Zdravka i Gordane Đukić iz Srpca, koji su u subotu 1. maja, na svečan način, proslavili zlatni pir, nesvakidašnji jubilej kojim se može pohvaliti malo koji bračni par na ovim prostorima.
Iako su vezu započeli još davne 1970. godine a okrunili je brakom dvije godine kasnije, Đukići su se poznavali još od mladalačkih dana. Zbližili su se i zaljubili radeći kao profesori u srednjoškolskom centru u Srpcu, gdje su zajedno otišli u penziju.
“Znali smo se još iz djetinjstva i odrastali skupa u školi. Oboje smo upisali studije u Beogradu i po završetku počeli raditi u srbačkoj gimnaziji. Naši roditelji su se takođe poznavali a očevi su nam bili zajedno u vojsci u Varaždinu. Čak smo i kumovski povezani jer je moj stric držao moju svekrvu na krštenju. Sve nas je spojilo, a ponajviše iskrena ljubav koja je brzo planula i bilo je normalno da se uzmemo”, rekla je Gordana, koja je završila Filološki fakultet na studijskoj grupi Jugoslovenska književnost i srpskohrvatski jezik.
Prve iskrice planule su na radnoj akciji u Nožičkom u kojoj su učestvovali profesori i učenici kako bi pomogli nekadašnjem Poljoprivrednom dobru „Motajica“ a usput nešto zaradili za školsku ekskurziju. Društveno-proizvodni rad bio je obaveza u svim srednjim školama nekadašnje Jugoslavije, a Zdravko i Gordana su bili među akcijašima koji su tog dana brali kukuruz.
“Od ranog jutra smo bili na njivi i bacali kukuruz na hrpe a drugi ih tovarili na traktore. U deset sati je bio doručak i tada sam shvatio da su ga svi ponijeli osim mene, a bio sam gladan. Moja tadašnja koleginica, a sada supruga Gordana se osmjehnula i rekla da ne brinem jer ću doručkovati sa njom. I kako smo tada doručkovali zajedno, tako to radimo i danas, više od pola vijeka”, rekao je Zdravko, koji je završio studije matematike na beogradskom Prirodno-matematičkom fakultetu.
Stekli su brojnu porodicu, sina Vladimira i kćerku Tatjanu, koji su oboje akademski građani i četvoro unučadi, Vuka, Saru, Isidoru i Mariju. Na slavlje povodom velikog jubileja, koje je organizovano u restoranu „Monumental“ u Srpcu, pored Đukića stigli su i brojni Sladići od kojih Gordana vodi porijeklo, ali i drugi članovi uže i šire porodice koji su došli da s njima podijele radost i veselje.
Iskrenu ljubav Zdravko i Gordana su ovjekovječili na neuobičajen način. Pedesetu godišnjicu veze obilježili su 2020. godine knjigom „Iz dnevnika jednog profesora“ koju je napisala Gordana, prenijevši na stranice papira Zdravkove istinite dogodovštine od dječačkih do penzionerskih dana, dok su zlatni pir dočekali drugom zajedničkom knjigom „Ko smo mi“ u kojoj je opisano njihovo porijeklo i prepričane Gordanine roditeljske priče.
“U meni se dugo rađala ideju da nešto ovako napišem a za vrijeme pandemije virusa korona, kada smo bili zatvoreni u kući, riješila sam da to i realizujem, što je Zdravko podržao. On je pričao a ja sam slušala i bilježila i tako je nastala naša prva knjiga sa 37 kratkih priča, prepuna ilustracija koje je nacrtala unuka Sara. Knjigu nismo promovisali zbog epidemiološke situacije a drugu smo objavili ovih dana i podijelili je porodici i prijateljima na proslavi našeg jubileja. Kada se sve malo smiri, planiramo ih obje promovisati”, kaže Gordana.
Ona je prije šest godina napisala svoj književni prvenac „Nebo puno bisera“ u kojoj je sabrala 39 najboljih literarnih radova svojih učenika.
Zdravko se takođe okušao kao autor, objavivši prije tri godine Priručnik iz matematike za prve razrede srednjih škola a za petnaestak dana će iz štampe izaći i priručnik za druge razrede.
“U prvoj zajedničkoj knjizi sam, između ostalog, pričao razne matematičke dogodovštine, poput onih kako me je učiteljica Brana Glumac, kao prvačića, ispitivala tablicu množenja pred đacima iz trećeg razreda. Oni je nisu znali a ja jesam i već je tada rekla da bih mogao biti dobar matematičar, iako mi je u četvrtom razredu zaključila četvorku iz matematike, zbog čega sam bio jako tužan. Kasnije sam u razredu bio najbolji iz matematike pa mi je učiteljica priznala da je ta četvorka možda bila greška”, rekao je Zdravko.
Gordana od 2008. godine obavlja funkciju predsjednika Opštinskog odbora srbačke Prosvjete. Za doprinos u oblasti obrazovanja i kulture dobila je Zahvalnicu opštine Srbac a Zdravko je nakon odlaska u penziju nagrađen najvišim priznanjem, Poveljom opštine Srbac. On je vrstan šahista i majstorski kandidat a ostaće upamćeno da je 10. aprila 1969. godine, kao student, pobijedio u simultanki u Beogradu slavnog Viktora Korčnoja, tada trećeg šahistu svijeta.
Iako su već duže od jedne decenije u penziji, oboje potvrđuju da jednom kada postanete profesor to ostajete čitavog života.
“Uvijek nešto čitamo i istražujemo i pokušavamo biti u korak sa vremenom i novim tehnologijama. Zdravko je ovih godina bio dosta okupiran svojim knjigama matematičkih zadataka a ja sam radila na svojim književnim radovima, pisala recenzije za knjige kolega pisaca i bila angažovana kao jedan od koautora na izradi srbačke monografije. Radimo i stvaramo baš onako kao kad smo bili mladi, a iskreno, tako se i osjećamo”, kaže Gordana.