U emisiji ,,Gost programa Radio Srpca“ ugostili smo našeg sugrađanina Vojka Aleksića, čovjeka koji je nadaleko poznat kao veliki humanista.

Vojko je rodom iz Ćukala, a radni vijek je proveo u Njemačkoj. Sa suprugom Marom je stekao je dva sina – Sinišu i Gorana i danas je ponosni djed četvoro unučića.

Iako je mnogo godina proveo u inostranstvu, Aleksić kaže da nikad nije zaboravio svoj rodni kraj i uvijek je rado dolazio. Humanitarnim radom se počeo baviti prije više od 30 godina, humanitarnu pomoć je dovozio više od 70 puta, a do sada je u humanitarne svrhe lično donirao preko 200.000 KM.  Kaže da mu je osnovni motiv da pomaže drugima bilo siromaštvo u kome je odrastao.

,,Ja sam rodom iz sela Ćukali i kao dijete sam bio veoma siromašan, tako da znam kako je nemati ništa i koliko znači kada vam neko u takvoj situaciji pomogne.  Kasnije, kada sam počeo raditi i zarađivati, počeo sam pomagati drugima kojima je pomoć bila najpotrebnija. Pomogao sam preko Udruženja ,,Kolo srpskih sestara“ jer sam tu imao poznanice i preko njih sam saznavao kome je potreban novac za liječenje i slično. Nisam imao neke velike mogućnosti, ali sam radio prekovremeno kako bih zaradio više novca i donirao ga u humanitarne svrhe“, rekao je Vojko.

Vojko je obezbjeđivao i pružao pomoć brojnim porodicama, ali i zdravstvenim ustanovama u  Republici Srpskoj i Srbiji, posebno u vrijeme rata.

,,Rat me baš iznenadio i potresao. Redovno sam čitao novine koje su nama u dijaspori bile dostupne i tako sam se informisao gdje je potrebna pomoć. Pomagao sam borcima koji su bili na prvim linijama. Za njih sam nabavljao kvalitetnu zimsku obuću i zimsku opremu, a kada se pojavila potreba za pomoć ranjenima i onima koji su ostali invalidi, nabavljao sam invalidska kolica i raznu medicinsku opremu. Olakšica mi je bila što sam imao prijatelja koji je imao firmu za prodaju i popravku ortopedskih pomagala, tako da sam preko njega nabavljao sve što je bilo potrebno. Uzimao sam i invalidska kolica koja su bila u kvaru, popravljao ih o svom trošku u svojoj kući poslije radnog vremena i slao ljudima kojima su potrebna“, kaže Aleksić.

Posebno ga je pogodila priča Nade Matić sa Kosova i Metohije, koja je od posljedica ranjavanja ostala nepokretna. 

,,Za Nadu sam saznao putem novina. Ona je 1999.godine ranjena prilikom bježanja sa zaraćenog područja. Preko redakcije tih novina koji sam čitao, stupio sam u kontakt sa Nadinom porodicom. Iste godine je sa roditeljima došla kod nas u Njemačku, gdje sam obezbijedio kolica, a nekoliko puta je dolazila u Njemačku na liječenje u čemu sam, takođe, pomogao. Iako nije uspjela da prohoda, pomogli smo joj da ide na razne terapije, a kasnije sam joj poklonio savremena kolica koja su dosta olakšavala svakodnevne obaveze i bavljenje stonim tenisom. Kasnije sam sa još jednim čovjekom pomogao da se za nju i njenu porodicu napravi kuća.  Taj čovjek je digao kredit za izgradnju i opremanje kuće, a zajedno smo ga otplaćivali. Nada se udala i ima sina i još uvijek smo u kontaktu, a u kući koju smo sagradili i danas živi njena porodica“, kaže Aleksić.

Osim bolesnima i siromašnima, Aleksić je stipendirao i brojne učenike čiji su očevi stradali u ratu. Kaže da je bilo dosta djece iz Srbije i Republike Srpske kojima je tokom školovanja novčano pomagao i obezbjeđivao im razne potrebne stvari-bicikle, školski pribor i sve što je potrebno jednom učeniku.

Takođe, Aleksić je pružio podršku i radu Udruženja roditelja i djece sa posebnim potrebama ,,Izvor“ Srbac.

,,Djeca, posebno djeca koja su bolesna, kod mene izazivaju poseban osjećaj. Ne mogu opisati taj osjećaj kada me sa osmijehom pogledaju ili negdje sa radošću prepoznaju , to je nešto neprocjenjivo“, ističe Vojko.

Aleksić kaže da je otišao u penziju i da više nije mogućnosti da pomaže koliko je to činio dok je radio, ali da se i dalje rado uključi u humanitarne akcije. Tokom svih godina imao je podršku svoje porodice što mu je puno značilo, jer je često veći dio mjesečne zarade davao u humanitarne svrhe, a manji dio ostavljao za vlastite potrebe. Ovim putem zahvaljuje svima koji su se uključivali u akcije koje je organizovao i svojoj porodici koja je njegova najveća snaga.

,,Nikad nisam pio, nisam bio pušač, nisam kockao, tako da je najveće zadovoljstvo koje sam sebi priuštio bila pomoć drugima. Kad bih mogao da vratim vrijeme, ponovo bih radio isto i nikada se ne bih pokajao“, kaže Vojko.

Reprizu emisije možete poslušati večeras u 21 čas ili našem sajtu: www.radiosrbac.com