Poslije povratka iz Amerike, gdje su proveli 17 godina, radili dobro plaćene poslove, imali kuću i bili materijalno situirani, Saša i Danka Petrović su u Srpcu pronašli duhovni mir i zadovoljstvo.

Petroviće nije obeshrabrila ni činjenica da ovdje nisu uspjeli da se zaposle, bez obzira na dugogodišnje Sašino iskustvo na uglednoj američkoj televiziji, niti Dankino stečeno u zdravstvenoj struci.

,,Nakon dolaska u Ameriku bila sam bolničarka, studirala uz rad i završila fakultet za medicinske sestre. U Americi ovaj kadar mora imati visoko obrazovanje, jer medicinske sestre imaju visok stepen odgovornosti i obaveza u bolnicama” – kaže je Danka i dodaje da trenutno volontira u srbačkom Domu zdravlja.

,,Radila sam u struci 17 godina, u vaskularnoj i kardiološkoj poliklinici u gradu Grand Rapids, država Mičigen. Stekla sam veliko iskustvo, usvojila američku medicinsku praksu, naučila engleski jezik i s velikim zadovoljstvom radila ovaj humani posao”, opisuje Danka godine i radno angažovanje u Americi, gdje je sa Sašom i svojim roditeljima došla 2000. godine.

 U to vrijeme u Srpcu i Republici Srpskoj još su bile svježe ratne rane, perspektiva neizvjesna, te su ona i Saša, koji je radio na lokalnoj televiziji GLS, željeli pronaći bolje mjesto za život, bilo gdje u svijetu.

,, Prijavili smo se u Beogradu za iseljenje i nakon nekoliko mjeseci dobili pozitivan odgovor. Odluka nije bila jednostavna; osim nade u bolje i želje da odemo drugih motiva nismo imali. Smatrali smo da ćemo negdje dalje, daleko odavdje, pronaći svoju sretnu zvijezdu “, opisuje Saša Petrović svoja i Dankina razmišljanja, stavove koji su imali presudnu ulogu za odlazak.

U početku, u novoj domovini, čije su državljanstvo stekli 2005. godine, nisu birali poslove; radili su u poljoprivredi i industriji, uvjereni da je to privremeno.

,,Iskustvo u programskoj realizaciji i montaži, stečeno na Televiziji GLS u Srpcu, poslužilo mi je da uđem u svijet medija, da se zaposlim na televiziji. Zaposlio sam se na Televiziji „Foks 17“ u gradu Grand Rapids, koji ima približno 200.000 stanovnika. Tu smo i živjeli. U početku sam bio tehničar realizacije programa, a nakon završetka fakulteta postao sam menadžer u istom sektoru”, objašnjava Saša svoj poslovni angažman u Americi.

Saša je upravljao glavnim video-mikserom i video-serverima, nadzirao rad kontrole predajnika i obavljao druge, veoma kompleksne i odgovorne poslove u renomiranoj medijskoj kući.

,,Sve smo imali u materijalnom smislu, ali poslije povratka mojih roditelja u Srbac osjećali smo se usamljeno, opterećivala nas je praznina u duši, samoća, snažno se u nama budila nostalgija. Naše kolege na poslu, prvenstveno Amerikanci, to nisu mogli da shvate, da razumiju. Taj osjećaj je jačao u nama i prije dvije godine prodali smo kuću, oprostili se s kolegama na poslu i kupili avionske karte za Beograd”, priča Danka, opisujući emocije u dalekoj i velikoj zemlji, s kojima ona i Saša nisu uspjeli da se izbore.

U Srpcu nemaju stalni posao i najviše vremena provode u bašti, na njivi, bave se poljoprivredom, proizvode povrće, voće, hranu za svoje potrebe.

,,Kuvam, imam baštu koju obrađujem i volontiram u srbačkom Domu zdravlja, vakcinišući stanovništvo protiv korone. Prijavila sam se, otišla kod direktora, predočila svoje diplome i dokaze o radnom iskustvu. Poslije su me pozvali i sada to radim, naravno bez naknade. Volim rad s ljudima, komunikaciju, a uz to, naravno, svoj gradić, okolinu, svoj narod”, optimista je Danka, duhovita, predusretljiva i ljubazna medicinska sestra.

Danka dodaje da bi voljela dobiti posao u struci, ali, dok se to ne dogodi, kaže da će se već nekako snaći, jer su navikli da se snalaze i raduju malim stvarima koje čine život.

,, Naravno, voljela bih da se ovdje zaposlim, da radim, da podijelim s drugima svoje znanje i iskustvo iz Amerike, jer smatram da sam mnogo naučila. Za sada Saša i ja nismo stekli uslove za penziju, niti drugi vid naknade iz Amerike, jer nam nedostaju godine života. Ipak, ne brinemo, nismo beskućnici, niti socijalno ugroženi, da bismo kukali i bilo koga time opterećivali. Život nas je naučio da budemo optimisti, da se radujemo malim stvarima, svakom lijepom danu i sunčanom jutru, proljeću u svojoj zemlji i svome kraju”, priča Danka.

Saša kaže da bi želio u Republici Srpskoj da radi u struci za koju se u Americi školovao i stekao znanja u sferi digitalne tehnologije, proizvodnje i produkcije televizijskog i filmskog programa.