Prva knjiga koju je napisala LJiljana Bijelonjić, nastavnica srpskog jezika iz Sitneša, nije samo priča o jednoj od generacija Osnovne škole “Vuk Karadžić” koju je izvela kao razredni starješina, već se radi o poučnom štivu kojim je autorka sačuvala sve najljepše elemente vaspitanja i obrazovanja i ukazala na tradicionalne vrijednosti našeg naroda.

Ovo je izjavila Gordana Đukić, predsjednica Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva “Prosvjeta” iz Srpca na promociji knjige “Letanjir” koja je održana u subotu naveče u prepunoj sali Skupštine opštine Srbac.

Knjiga je posvećena generaciji 2000-2004. ove škole a u prvi plan stavlja pravilan odnos između nastavnika i učenika, roditelja i djece, stvaranja povjerenja i razvijanja toplih ljudskih odnosa.

“Živimo u vremenu kad je ljubav neophodna, kada je trebamo razvijati prema djeci a i oni treba da je gaje međusobno. U školi mora postojati razumijevanje, poštovanje, iskrenost i odanost i bez toga ona kao vaspitno-obrazovna ustanova ne vrijedi. Moramo se oduprijeti nekom novim tradicijama koje dolaze sa zapada. Ne smijemo poklanjati djetetu ocjene koje nije zaslužilo i trebamo se početi vraćati starim vrijednostima i razvijanju toplih ljudskih odnosa, što je LJiljana svojom knjigom uspjela”, rekla je Đukić.

Ona je istakla da je priča originalna jer autorka piše o školi i svojim đacima i dodaje da joj je bilo teško izabrati jednu od brojnih generacija koje je izvela kao razredni starješina, ali da u nekim narednim knjigama namjerava pisati i o drugim generacijama.

Đukićeva kaže da je inspiracija za ovu generaciju bio momenat kada se učenici testiraju na kraju godine, što su teški trenuci za školu a najviše za nastavnika. Prema njenim riječima, ne testiraju se svi razredi u banjalučkoj regiji već samo poneka škola i odjeljenje a izbor je upravo pao na LJiljanin razred.

“Djeca su se osjećala loše i izražavala nezadovoljstvo a trebalo ih je smiriti. LJiljana, kao razrednica, obećala im je da nijedna ocjena neće biti smanjena jer imaju znanje. Uzela je flomaster i na bijelom papiru nacrtala sunce rekavši da ono svakodnevno prelazi preko kaljavih njiva i puteva i ostaje neokaljano. Tada je sklopila ruke pred đacima i rekla: Vi ste moje sunce. Tog trenutka svi su se smirili i svi su dobro napisali radove i nisu obrukali ni sebe ni svoju nastavnicu”, rekla je Đukić i podsjetila da se sunce našlo i na naslovnici ove knjige.

O knjizi je govorio i najplodniji srbački književnik Žarko Šarić koji je rekao da ga je zadivio nivo obrazovanosti i način izražavanja misli autorke koja je pisanje o školi i đacima i zbivanjima iz tog vremena vješto preplela sa citatima iz Biblije i opisivanjem sumerske i drugih kultura.

“Posebno me je zaintrigirao naslov knjige jer sam smatrao da se radi o nekoj francuskoj riječi ali sam poslije shvatio da se autorka voli igrati riječima i da sve ipak ima svoj smisao. Pisanje naslova je uvijek prava muka za pisca, kao plivanje uz maticu, ali je LJiljana njime uspjela privući pažnju”, rekao je Šarić.

Govoreći o značenju riječi ” ‘letanjir” u svom naslovu, autorka LJiljana Bijelonjić opisala je jednu od brojnih anegdota sa đacima iz pomenute generacije a koja je vezana za Međunarodni dan žena kada su joj na poklon donijeli buket cvijeća.

“Bio je jako neobičan jer se nalazio u kutiji sa kablom i kada sam ga uključila u struju počeo se okretati i kroz svaki list i cvijet prolazila je neobična svjetlost. Tada sam ushićeno rekla “gle, tanjir” jer je pomalo podsjećao na leteći tanjir. Tu rečenicu sam sklopila u jednu riječ, izbacujući prvo slovo i dodajući apostrof. Nisam pobornik strogih pravila i stvorila sam neku svoju riječ koja je obilježila ovu knjigu”, rekla je Bijelonjić.

Ona kaže da piše već godinama i svoje misli često bilježi na papir ali je tek sada, nakon dugo godina, odlučila da ih stavi među korice, u čemu je imala veliku podršku prosvjetnih radnika, ali i svojih đaka.

“Imala sam brojne bilješke i nisam znala koju generaciju da izaberem a na kraju je izbor pao na treću generaciju. U drugoj knjizi planiram da pišem o tome kada je otvorena škola u Sitnešima, šta je sve prošla kroz ratna vremena i druge periode. Moj cilj nije bio da jednog dana postanem pisac već da dođem do izvjesnih saznanja kroz pisanje i da ostavim nešto srpskom jeziku i ćirilici”, rekla je Bijelonjić.

Profesor srpskog jezika i književnosti, Miloš Milinčić, rekao je da ova knjiga, koja je napisana na 215 stranica, za njega predstavlja sve pomalo, od romana do eseja i dnevnika, pa sve do enciklopedije.

“LJiljana priča o životu i nema oblasti za koju se nije zakačila, bilo da priča o Gradini, sajmu knjiga ili odlasku u manastir gdje razvija suptilni odnos prema pravoslavlju, zapitkujući se ko smo i šta smo. Ona zaviruje u skrivene prostorije svog uma, prisjeća se svog kraja i govori o đacima na koje se nikad ne ljuti, ona ih razumije i kad su srećni ili tužni, kad pišu sastav i u svim drugim situacijama. Ova knjiga je trajna a funkcija knjige i jeste da putuje vremenom i svoje blago ostavlja od generacije do generacije”, rekao je Milinčić.

Nadovezujući se na autorkinu sklonost ka igri riječi, Milinčić je rekao da u današnjem vremenu obrazovan čovjek raspolaže sa fondom od oko 15 hiljada riječi.

“Vuk Karadžić je 1858. godine skupio 49 hiljada riječi a naš savremeni jezik danas ima od 350 do 400 hiljada riječi. Književni jezik ima 150 hiljada riječi a mi se za svakodnevnu upotrebu koristimo sa oko 600 riječi. Da bismo došli do nivoa obrazovanosti da raspolažemo sa 15 hiljada riječi treba mnogo čitati, to su knjige, baština, nešto što ostaje”, istakao je Milinčić.

O knjizi LJiljane Bijelonjić pohvalno su se izrazili gosti promocije, među kojima je bila pisac i bibliotekar Branka Sančanin koje je svojevremeno sa autorkom sjedila u školskoj klupi. Ona je rekla da bi se na osnovu ove knjige čak mogao napraviti i neki novi rječnik srpskih riječi ukoliko bi se time neko želio baviti.

“Iznenađena sam činjenicom da se našao neko ko slavi zaboravljeni fenomen seoskih škola, učitelja, nastavnika i direktora. Svi mi koji smo radili u školi znamo da postoji težina rada u gradskoj u odnosu na mjesne škole. Sitneška škola se nalazi u velikom selu i u mnogim stvarima je

na margini događaja, ali ljudi koji u njoj rade nikako nisu na margini jer su itekako obrazovani i dorasli svom poslu”, rekla je Sančanin i izrazila lično zadovoljstvo što je nakon nekoliko godina tihovanja autorka odlučila da se svojim pisanjem otvori publici.

Svoje impresije je iznio i profesor Vićo Kovačević koji je rekao da je autorka prvo bila njegov đak a potom je zajedno s njom radio nekoliko godina u školi.

“Često smo pričali kako bi trebalo pisati i uvijek je bila zagonetna, upravo kao što i jeste ova njena prva knjiga. Vrtila je odrečno glavom i imao sam osjećaj da je nikad neće napisati i zato sam presrećan što je to učinila. Vodim porijeklo iz tih krajeva i drago mi je što se našlo mjesta za đake iz jedne male sitneške škole koja je dala dosta pravih ljudi”, rekao je Kovačević.

Promociji knjige “Letanjir” prisustvovalo je 17 učenika iz generacije 2000-2004. o kojoj je autorka pisala u knjizi, kao i drugi đaci kojima je predavala proteklih godina i decenija, a među posjetiocima su bili bivši direktor škole Miloš LJubojević, sadašnja direktorica Vesna Savić, sveštenik lepeničke parohije Nenad Đurić, prosvjetni i kulturni radnici i drugi gosti iz Srpca i drugih opština.

LJiljana Bijelonjić je rođena 1963. godine u Srpcu u kojem je završila osnovnu školu i gimnaziju a 1983. godine završava Pedagošku akademiju u Banjaluci i stiče diplomu više pedagoške spreme, grupa srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik i književnost jugoslovenskih naroda. Od 1992. godine radi kao nastavnik srpskog jezika u osnovnoj školi u Sitnešima gdje i živi.