Pravoslavna crkva Preobraženja Gospodnjeg u Razboju kod Srpca, gdje je mitropolit crnogorski Joanikije, 1945. godine, služio posljednju liturgiju za članove Jugoslovenske vojske u otadžbini, koji su izginuli u borbi sa ustašama u Lijevče polju, predstavlja jedinstven duhovni spomenik u cijelom kraju.

Podignuta je na lijepom i vrlo ravnom mjestu, pored bistre i valovite reke Vrbas, kako je to 1892. godine pisao bosanskohercegovački “Istočnik”, u članku “Iz parohije staparske.” Takođe se navodi da zemljište na kome su 21. maja 1891. godine osvećeni temelji, ima u prostoru dva dana oranja, od koga je polovina opredjeljena za groblje.

“Svu tu zemlju, poklonio je crkvenoj opštini spahija sela Stapara Arif aga Gušić iz Banjaluke,” piše “Istočnik” u istom članku. Srbi su bili veoma predani na izgradnji crkve i već naredne, 1892. godine, 12. jula, na Petrovdan osvećen je krst. Učinio je to prota Simo Bjelajac iz Gradiške, koji je određen za nadzornika radova.

On je pri tom izrekao besjedu:

„Radujte se, dakle blagočestivi hrišćani, jer doista uskrsnu slava Boga našega i ovdje danas, među vama. Ono što nekoliko vijekova željno izgledaše i očekivaše naši preci, na svima tako reći krajevima našeg milog otečestva ponosne Bosne, mi njihovo sretnije potomstvo, počeli smo danas, eto, to doživljavati i po selima”.

Ovaj sveti krst, kazao je dalje Bjelajac, sada osvećen ovdje, koji će se u visini od danas blistati nad glavama i kućama našim, kazivaće svakome da se misli i srca seljaka ovoga sela i parohije, kao tamjan uzvišavaju sa zemlje na nebo. Potomci vaši pripovijedaće o vama kao o svojim precima koji su bili dobri, pravi i blagočestivi hrišćani, pravi Srbi i vrsni težaci, što će im svedočiti i ovaj skromno podignuti hram.

Dan osvećenja hrama, o čemu se, u to vrijeme uveliko pričalo i pisalo, uslijedio je 6. septembra 1892. godine. O tom događaju, pisale su “Vrbaske novine”, u članku kojim je iskazana sva ljubav ljevčana prema svojoj crkvi.

“Kada granu žarko od istoka sunce, i obasja vaseljenu svojim toplim zracima najveličanstvenije, zabruja milozvučno zvono sa bijelog i visokog tornja, zagrmiše prangije i nadaleko razglasiše da nastaje svečani dan. Svijet je još neprestano dolazio, i ako je već cio prostor oko crkve bio pun. Kako težaci, tako isto i varošani iz više mjesta, pohitaše da se srcem i dušom pridruže bratskoj svečanosti…

Oko osam sahata, pošao je g. mitropolit (dabrobosanski Đorđe Nikolajević op.a) od svog stana u crkvu, a pred njim išla su djeca iz gradiške škole, obučena u stihare, (dio dugačke pravoslavne odežde od bijelog i šarenog materijala) noseći čirake (stalak za svijeću) i ripide (ceremonijalni bogoslužeći rekvizit). Za djecom išli su šest sveštenika i đakon, svi obučeni u crkvena odjejanija (mantija). Iza ovih koračao je tiho i sporo starac mitropolit, a pozadi njemu sljedovalo je šesnaest sveštenika i silni narod, i tako dopratiše ga do u crkvu, uz gruvanje prangija, zvonjenje zvona i pjevanje tropara Preobrazilsja.

Najprije je obavljen čin osveštavanja crkve, pa onda arhijerejska služba, na kojoj je proizveden iskušenik manastira Gomionice Petar Ivančević, za jerođakona, a Gavro Stojnić jeromonah, za igumana istog manastira.“

Ipak, sreća zbog crkve i crkvenih zvona nije potrajala dugo jer su austrijske vlasti 1917. godine, odnijele dva zvona, da od njih salijevaju metke. Poslije Prvog svjetskog rata, nekoliko savjesnijih domaćica, navodi se u crkvenim knjigama, poradilo je da razbojska lijepa crkva dobije zvona, samo sada ne dva nego tri.

Vrijedne domaćice dale su se na posao koji je 1936. godine krunisan uspjehom, jer su 6. decembra, osvećena tri zvona. Osvećenje je predvodio arhijerejski namjesnik i narodni poslanik prota Dušan Subotić u prisustvu preko pet hiljada vjernika. Pjevalo je Srpsko pjevačko društvo “Branko“ iz Bosanske Gradiške, sa predsjednikom Dobricom Miletićem. Poslije osvećenja održan je narodni ručak na kome je prota Dušan Subotić govorio o značaju zvona u srpskoj crkvi i prvu zdravicu uputio Njegovom Veličanstvu, mladom Kralju Petru drugom, navodi se u tekstu “Velika narodna svečanost u Razboju” u “Vrbaskim novinama” od 9. decembra 1936. godine. Mesni paroh Ruvim Bubnjević zahvalio je na trudu vrijednim domaćicama, nakon čega je nastalo narodno veselje, do kasno u noć.

U porti hrama, koji čami u osami, često plavljen od Vrbasa, i napušten, sahranjen je narodni junak Vidak Novković i glumac Uglješa Kojadinović, na čijoj mermernoj ploči, njegovim rukopisom, piše: “Umoran od dodira, od ustiju, umoran od čovjeka, krenuh svom udesu, svojoj krhotini.“

Spomen Jovanu Balabanu

O težnji stanovnika Razboja da podignu hram i sada svjedoči spomenik Jovanu Balabanu, na kojem, osim godine smrti (1902.) piše: „Bivši i vrijedni težak u selu Razboju, i kako vrli patriota Srbin, težio je prosvjetnom cilju i pridari svetom hramu i crkvi razbojskoj zvono od 518 forinti, nek mu je od svetog naroda i hrama vječna slava i hvala. U 83. godini ovozemnog života, kao mučenik, preseli u vječni život, utopivši se u rijeci Vrbasu 19. aprila.“

Izvor i fotografije: politika.rs / Milan Pilipović