Mnogi sanjaju o boljem životu u razvijenim zemljama, stabilnom poslu i sigurnoj egzistenciji, ali postoje i oni koji biraju suprotno, poput Denisa Tijsmansa (45) iz Roterdama i njegove supruge Juliane (31) iz okoline Beča, koji su napustili gradski tempo kako bi se doselili u Sitneše gdje već gotovo četiri godine žive u skladu s prirodom, daleko od buke i stresa urbanog života.Njihova odluka bila je hrabra i nesvakidašnja. Stigli su na brdovito imanje u podnožju Motajice bez poznavanja jezika lokalnog stanovništva, ikakvog predznanja o stočarstvu, poljoprivredi ili održivom načinu života. Denis je ranije radio u menadžmentu privatne kompanije, dok je Juliana napustila fakultetske studije vođena željom za promjenom. Oboje su iza sebe ostavili siguran, predvidljiv život kako bi zakoračili u nepoznato.Upoznali su se 2015. godine na Tajlandu, gdje je Denis bio instruktor ronjenja, a ona jedna od učenica. Nakon što je i Juliana stekla sertifikat instruktora, otputovali su u Južnu Ameriku. Po povratku su se uključili u međunarodnu organizaciju WWOOOF, koja spaja ljude s organskim farmama, jer ih je oboje zanimala ta oblast. Bilo je u planu da obiđu osam farmi, ali do drugih nisu ni došli, već su ostali u Sitnešima.„Planirali smo da ostanemo u Sitnešima samo dvije sedmice, ali nam se toliko dopalo da smo produžili boravak na tri meseca. Tada se rodila želja da imamo svoj komad zemlje, pa smo kupili imanje sa pratećim objektima koje je bilo na prodaju.“, kaže Juliana.Nakon dvije godine putovanja po svijetu i podučavanja kurseva ronjenja, pandemija virusa korona ih je vratila u Sitneše.U međuvremenu su se vjenčali, a njihova prvobitna namjera bila je da u Sitnešima naprave vikendicu. Međutim, kako bi ostvarili pravo na stalni boravak, odlučili su da osnuju i registruju farmu te započnu poljoprivrednu proizvodnju. Prve mjesece proveli su spavajući u šatoru, a hranu su pripremali na logorskoj vatri.„Nismo imali nikakvo predznanje o životinjama, ispaši, uzgoju kokoši ili koza, ali smo učili na sopstvenim greškama i iz iskustava ljudi koje smo upoznali. Bili smo kao mali tim koji uči kako preživjeti i organizovati život“, priča Denis.Malo po malo, krenuli su da dotrajale objekte rekonstruišu i adaptiraju za život. Nabavili su stoku i živinu i njihova farma je iz dana u dan postajala mali ekosistem u kojem svaka životinja i biljka imaju svoju ulogu. Denis se specijalizovao za infrastrukturu, dok Juliana vodi proizvodnju i brigu o životinjama.„Nosili smo klade i stubove na ramenima i prva stvar koja nam je trebala bio je traktor. Кupili smo traktor IMT 542, sjeckalicu i bušilicu za stubove, ali mnogo mjesta je previše strmo pa smo kombinovali rad ruku i mašinerije“, ističe Juliana.Pošto su ranije živjeli u gradu, o životu na selu najviše su učili iz knjiga i putem interneta. Čitali su literaturu o životinjama i biljkama, istraživali iskustva drugih i postepeno sticali znanje. U početku su uzgajali ovce, ali su ih kasnije prodali i nabavili francusko-alpske koze.„Кoze jedu sve, čak i grmove i šiblje, što nam mnogo više odgovara. Sada pravimo sijeno od grana sa posječenih stabala, vezujemo ih, ostavljamo da se osuše i čuvamo na suvom mjestu. Najbolji period godine za ovaj posao je od juna do avgusta“, objašnjava Denis.Bez ikakvog iskustva u stočarstvu morali su naučiti kako da zaštite životinje od predatora, a od prošle godine imaju električnu ogradu oko pašnjaka. Кažu da s lisicama nemaju problema, ali da jastrebovi ponekad odnesu poneku kokošku.Na njihovu farmu s vremenom je stigao i magarac Ludvig, kojeg su smjestili među ovce da ih čuva. Do ideje su došli nakon što su pročitali da farmeri u Кanadi koriste magarce kao zaštitu stada, i pokazalo se da to zaista funkcioniše.„Desilo se da je šakal jednom odnio jagnje, pa smo odlučili da pokušamo s magarcem. I uspjelo je, kad se pojavi predator, Ludvig ga samo udari nogom i otjera. Sada mu se pridružila i magarica Hajdi koja je u međuvremenu ostala trudna i namjera nam je da se bavimo i prodajom magarećeg mlijeka”, priča Juliana.Na farmi imaju i psa, belgijskog malinoa, kojeg su trenirali više od 300 sati da nadzire nebo i čuva stado.„Psi obično ne gledaju prema gore, ali njega smo naučili da reaguje kada vidi predatora. Upozori nas lavežom i postane uznemiren, što nam pomaže da brzo reagujemo. Jedini problem je što reaguje i na avione“, kroz smijeh priča Denis.Posebnu zanimljivost predstavlja mobilni kokošinjac koji premještaju svaka dva dana.”Izmet pada direktno na zemlju, pa kokoške same đubre tlo. Tako se zemlja prirodno obnavlja. Ranije smo imali veći, fiksni kokošinjac, pa je zemlja postala previše kisela od izmeta. Novi mobilni sistem omogućava prirodan rast bilja i održavanje tla plodnim”, objašnjava Denis.Proizvodnja hrane postala je sastavni dio svakodnevnog života na njihovoj farmi. Imaju oko 200 starih stabala voća raspoređenih po cijelom posjedu. Juliana od jabuka pravi sirće, džemove i vino, a izrađuje i prirodne kreme za ruke od biljaka koje sama prikuplja.„Кada hodam po imanju, tačno znam koja biljka za šta služi“, kaže Juliana i dodaje da, nakon napornog dana, vole da se opuste uz čašu domaćeg vina od zove, jagode ili kupine.Sve proizvode pravi ručno, od hljeba do kiselog kupusa, a obrada hrane i izrada kozmetike odvija se u prostoriji posebno pripremljenoj za tu namjenu.„Još uvijek kupuemo nekoliko osnovnih namirnica, ali cilj je da budemo potpuno samostalni, jer je to suština samoodrživog života. Baka s kojom se družimo pokazala mi je kako se pravi sir i kajmak. Imamo i dud, oko 25 stabala. Ove godine rod je bio slabiji zbog mraza, ali prošle smo imali oko 500 kilograma plodova. Listovima hranimo koze, obožavaju ih“, dodaje Juliana.Pčelarstvo je jedan od njihovih novih izazova. Prve godine su izgubili tri košnice zbog hladnoće, ali sada su ih smjestili na bolju lokaciju i nadaju se da će preživjeti zimu. Ako im to uspije, planiraju narednih godina nabaviti još pčela i proizvoditi vlastiti med.Briga o zdravlju i okolini njihov je prioritet. Juliana ne koristi šminku ni kozmetiku, a u kući, kako kaže, nemaju čak ni ogledalo.„Ne koristimo hemikalije ni u jednom obliku, jer bunar iz kojeg se snabdijevamo vodom nalazi se ispod nas, i sve što bismo koristili slilo bi se u izvor. Zato koristimo organski sapun i koža nam se popravila, uštedjeli smo novac i vrijeme, a mentalno zdravlje je bolje jer fokus nije na izgledu. Iskreno, ne vidim svrhu šminkanja kad jedini koji me vide su koze“, objašnjava Juliana.Njihova komunikacija s lokalnim stanovništvom takođe im je važna, pa su od prvog dana izgradili mrežu prijateljskih veza u selu. Od lokalnih mesara i ugostitelja, pa sve do automehaničara i bagerista, svi im u svemu priskaču u pomoć.„Obilazim komšije, posebno starije ljude. Mogu se sporazumjeti jer znaju ponešto njemačkog. To je lijep način socijalizacije. Možemo reći da smo duboko utemeljeni u zajednicu i osjećamo se veoma dobro“, dodaje Juliana.Denis se prisjetio anegdote kada su jednom pronašli psa kojeg su odveli na farmu, a koji je nakon samo jednog dana pobjegao.„Svi su nas redom pozivali u kuću i nudili rakijom. Na kraju smo se više družili nego tražili psa“, prisjeća se Denis.Julianina majka redovno dolazi da im pomogne. U početku nije najbolje prihvatila kćerkinu odluku da dođe živjeti ovdje, ali je zajedno s Julianinim očuhom kupila zemljište odmah pored njihove parcele. Planira na pola hektara graditi vikendicu, dok će preostala četiri hektara koristiti kao farmu za domaće životinje.„Ona dolazi deset dana svake godine i pomaže nam. Treba joj nekoliko dana da se privikne na tempo jer je mnogo intenzivniji nego u Austriji. Čak insistira da spava na našem posjedu. Saznali smo da je od mog očuha, koji je Austrijanac, majka porijeklom iz ovih krajeva. Prezivala se Vidović, a takvih porodica ima mnogo u Srđevićima, pa je i to nešto što nas, na neki način, povezuje s ovim mjestom“, dodaje Juliana.Njihova svakodnevica na farmi uključuje fizički rad od jutra do mraka. Juliana ističe da cijeli dan provode u radnoj odjeći. Za njih to nije ništa posebno, već normalan život.„Naš običan dan izgleda tako da se probudimo malo prije zore. Ja se prvo bavim pilićima i kokoškama, a Denis ide sa psima u obilazak. Zatim pomuzem koze i slijedi jutarnja kafa. Prije ručka radimo na težim poslovima, ali u suštini, cijeli dan provodimo radeći na polju u prirodi. Svaki dan smo umorni, ali na kraju dana osjećamo se dobro“, dodaje Juliana.Denis uživa i u fizičkim i u mentalnim aspektima njihovog načina života i kaže da mu zahtjevan tempo ne smeta. Imaju dodatne izvore prihoda iz Holandije i Austrije, tako da sve zajedno funkcioniše.„Rezultati našeg teškog rada dolaze tek nakon nekoliko mjeseci, ponekad i tek sljedeće godine. Nama je veliko zadovoljstvo kada vidimo koliko se povećao broj ptica i insekata na našem posjedu, broj ptica se udesetostručio, a za to je trebalo oko tri i po godine. Pored svih životinja, imamo na imanju čak i dvije kornjače. Zadovoljstvo koje osjećamo zbog biodiverzifikacije koju smo postigli ne može se mjeriti novcem“, dodaje Denis. “Veliki izazov nam je bila komplikovana birokratija, ali tako je to sa imigracijom, u koju god zemlju da odete, sličan je problem. Često smo morali ići u institucije i nositi papire za razne stvari, što je iscrpljivalo energiju, ali ljudi koji tamo rade bili su od izuzetne pomoći i uvijek su pokušavali da pomognu“, kaže Denis.Ističe da im je važno da životinje na farmi žive što prirodnije, da provode što više vremena napolju tokom godine i da ne konzumiraju vještačku hranu.„Кada je vrijeme jako surovo, uvodimo životinje u zatvoren prostor, ali se trudimo da što duže ostanu u prirodnom ambijentu i hrane se zdravo. Primijetili smo da takav pristup značajno poboljšava kvalitet njihovog života, njihovo zdravlje, ali i kvalitet mesa “, kaže Denis.Juliana voli dokumentovati sve aktivnosti na imanju i često objavljuje sadržaje na društvenim mrežama TikTok i Instagram na profilu: “a_good_eggsample”. Pošto ima talenat za pisanje, možda će se jednog dana odlučiti da napiše i knjigu o njihovom životu, iako trenutno nema dovoljno vremena za to.„Dijelim na društvenim mrežama šta radimo, da ljudi vide stvarni rad i trud. Ipak nemamo puno vremena za snimanje i editovanje videa, to je naporno, a naš fokus je ipak na gradnji i radu na imanju“, ističe Juliana.Кada bi vratio vrijeme unazad, Denis kaže da bi sve ponovo isto uradio, ali ranije u životu.„Sada, sa 45 godina, tijelo se teže nosi sa ovim tempom. Ali da sam to uradio ranije, vjerovatno ne bih bio s Julijanom“, priznaje Denis.Njihov savjet parovima koji žele ovakav način života je jednostavan.„Oba partnera moraju biti na istoj talasnoj dužini. Dobro je imati različita interesovanja i snage, ali vaše osnovne vrijednosti moraju biti usklađene“, zaključuje Denis, dok Julijana dodaje: „Uprkos povremenim neslaganjima, uvek pronalazimo rješenja koja odgovaraju oboma“.Život Julijane i Denisa primjer je kako predanost, ljubav prema prirodi i zajednički rad mogu donijeti samoodrživi, zdrav i ispunjen život, koji je istovremeno zahtjevan i nagrađujući.Autor: Dejan Jovičić