Njihov posao zvuči svima zanimljivo, pomalo uzbudljivo, ali ne i svakodnevno. O njima postoje i filmovi, a oni na sve to gledaju kao i na bilo koji drugi posao. Riječ je o kontrolorima letenja, čiji je poziv stresniji i od hirurškog.

Da bi neko postao kontrolor letenja, potrebno je da posjeduje niz vještina, ali i posebnih kvalifikacija. O ovom pozivu i zanimljivostima koje se dešavaju u toku radnog vremena za “Glas Srpske” pričao je toranjski prilazni kontrolor letenja na aerodromu u Banjaluci Dejan Balaban.

Danas otac dvoje djece, nakon završetka srednje škole odlučuje da se upiše na Vojnu akademiju, smjer za pilota, i te 1995. godine odlazi u Beograd, prolazi sve ljekarske preglede i postaje ponosni kadet. U tom momentu zdrav kao dren, Balaban pun elana i želje za novim učenjem prolazi potrebne časove letenja, međutim, spletom životnih okolnosti u trećoj godini to napušta i prebacuje se u kontrolu letenja. Od tog momenta, kada on smatra da mu se srušio svijet, baš naprotiv, sve počinje.

– To je za mene bilo malo teško prihvatiti, ali kada sam shvatio šta je u suštini kontrola letenja, dopalo mi se, a po završetku školovanja sam dobio vojnu, ali i civilnu diplomu – priča nam Balaban.

Kao vojno lice do 2002. godine radio je na kontroli letenja u Mahovljanima, ali zbog lošeg finansijskog stanja u vojsci, put ga ponovo vodi u civile. Prvog radnog dana sjeća se i danas.

– Nakon određenog broja sati sa instruktorom, budemo osposobljeni za samostalan rad. Sjećam se svog prvog radnog dana, avion je išao za Beč, a meni se komunikacija sa pilotom na prvu činila lakom, međutim, bilo je kasnije i malo blokade – priča Balaban dodajući da je oslobađanje od straha došlo prirodno nakon nekog vremena.

Bez obzira na to što straha više nema, kontrolor letenja mora bezbjedno i efikasno da nadgleda odvijanje vazdušnog saobraćaja.

– Naš zadatak u suštini je da avione koji su sa nama na vezi držimo dovoljno udaljene jedne od drugih, ali i od drugih prepreka, te da im omogućimo da što prije polete i slete i da nema kašnjenja – veli Balaban dodajući da se ipak zna desiti da avion kasni, ali ne zbog njih samih, nego nekih tehničkih problema.

Posao kontrolora letenja u Banjaluci, kako objašnjava, radi se u smjenama, dnevnim i noćnim, s tim da u onim dnevnim, kada su im velike gužve, bude više ljudi u smjeni. Na samoj frekvenciji, kako kaže, kontrolor se mijenja od dva do četiri sata, a sve zavisi od toga koliko je opterećen pa tako, kada su slobodni, imaju pravo malo da se odmore i odspavaju nekih 20 minuta u sobi za odmor.

– Na poslu moramo biti veoma koncentrisani, bez obzir na to da li je samo jedan avion u vazduhu ili više njih. Prije ulaska u našu kabinu sve probleme moramo ostaviti kod kuće, jer je ovo zaista odgovoran posao, koji je mnogo stresan, ali i dinamičan – kaže Balaban.

Baš zbog toga, kako kaže, u ovoj branši kruže priče kako je njihov posao stresniji i od posla hirurga, jer su oni nerijetko u trenutku odgovorni za nekoliko stotina ljudi. Kontrolor odluke, kako naglašava, mora da donosi u trenutku i realnom vremenu. Kada pilota nešto muči i kada ih pita, kako kaže, moraju odmah odlučiti šta će i kako, jer on ne stoji i nema vremena da čeka, nego se kreće velikom brzinom. Da bi se vješto i efikasno snašao u sekundi, kako objašnjava, od kontrolora se zahtijevaju neke vještine i sposobnosti. Brzo donošenje odluka, dobre organizacione sposobnosti i vješt rad pod pritiskom su samo neke od njih.

– Kontrolor mora imati dobar vid, ali i sluh. Osim toga, veoma je bitno naglasiti da radimo timski, jer u istom momentu komuniciramo sa posadama, sa meteo-službama ako je ružno vrijeme, te sa susjednim kontrolama letenja, kao i ljudima iz tehnike – dodaje Balaban.

Objašnjava da su kriterijumi, da bi uopšte neko postao kontrolor, ranije bili dosta stroži, pa ti ljudi nisu smjeli da nose dioptrijske naočare. Osim toga, sluh je veoma bitan, jer se vrši svakodnevna komunikacija sa pilotima i to na engleskom jeziku.

– Neke pilote je ponekad baš teško razumjeti, pa ih pitamo da ponove ili pritisnemo jedno dugme koje nudi opciju da se opet presluša – kaže Balaban dodajući da je kapacitet aerodroma četiri aviona u satu. Nema mjesta za greške, a pogotovo velike.

– Osnovna prednost ovog posla je to što je veoma dobro plaćen i to što pored redovnog godišnjeg odmora imamo i rekreativni odmor od 15 dana, a osim toga mi i naša porodica imamo popust na avio-karte – otkriva Balaban.

Gdje ima prednosti, tu ima i nedostataka, a osnovna mana ovog posla je, kako kaže, rad pod pritiskom. Osim toga, rade praznicima i vikendima, ali im se noćne smjene dodatno plaćaju. Na pitanje da li je bilo momenata kada je poželio da odustane, dobili smo pomalo neočekivan odgovor.

– U početku sam osjećao ogroman stres, jer je bilo potrebno poznavanje engleskog jezika, a ja sam učio njemački i bilo mi je stresno polaganje samog jezika, tada sam htio odustati – kaže Balaban.

Objasnio je da se svima može desiti da ne urade nešto dobro, poput situacije kada dva aviona prođu jedan pored drugog veoma blizu, ali ne dođe do nesreće, i tada se čovjek malo povuče, jer ipak ne može biti ravnodušan. Zbog takvih i sličnih situacija, kako kaže, imaju obučene psihologe koji tada razgovaraju s njima. Kako kaže, sve je lako kada se radi po protokolu, ali upravo nepredviđene situacije su te koje su sporne. Na banjalučkom aerodromu, kako dodaje, generalno imaju problem sa životinjama, obično sa srnama, ali se dešavalo da piloti prijave udar ptice.

– U karijeri, hvala Bogu, nije bilo većih incidenata i nemamo mi svaki dan udar ptice, otkaz motora ili otmicu. Zbog toga jednom godišnje idemo u Mostar, jer je tamo simulator za obuku pa imamo vježbe za te vanredne vazduhoplovne situacije – kaže Balaban.

LJudi na samom početku, kako kaže, nisu ni shvatali šta je to posao kontrolora letenja ni čime se on to bavi.

– Pitali su me da li ja kao kontrolor provjeravam karte, pa su me pitali da li parkiram avione, ali generalno je svima zanimljivo kada čuju čime se bavim – ističe Balaban.

Još dok je bio mali dječak od deset godina, prisjeća se, rodila se ljubav prema avionima, nebu i letenju.

– Na selu u hladu ispod jedne lipe pravio sam sebi palicu kao što imaju piloti i jedan prijatelj mog oca me prozvao pilotom i rekao da mu, kada poletim jednog dana, moram iz helikoptera u dimnjak ubaciti 100 KM. Kada sam završio školovanje, taj čovjek je, nažalost, u međuvremenu preminuo, ali ja sam ispunio obećanje, nisam bacio 100 KM kao što je bio plan, ali sam odnio kesu sa poklonom – rekao je Balaban.

Ispričao je da nijedno od njegove djece ne želi da se oproba u ovom pozivu, što je njemu malo i drago.

– Znam koliko je ovaj posao odgovoran, pa ipak ne bih nagovarao svoje dijete da ide tim putem – rekao je Balaban.

Za kraj razgovora Balaban je istakao da je skoro svaki od kontrolora letenja pronašao svoj “izduvni ventil” za stres.

– Jedan kolega je sportski pilot i ima svoj avion, drugi ima golubove, treći se bavi fotografijom, jedan od njih pravi “pesto” sos i bavi se time, drugi pravi domaće pivo, a ja konkretno imam plantažu lješnika i uživam u prirodi – zaključuje Balaban dodajući kroz smijeh da im kafa ne može (ili, čitajte, ne smije) biti izduvni ventil.

Balaban kaže da je tokom radnog vijeka anegdota bilo mnogo, ali jedne se posebno svi sjete i rado je prepričavaju.

– Jednom prilikom javio se pilot iz Srbije, pozdravio nas sve po protokolu kako ide i rekao nam da imaju jednu molbu. Kada smo pitali koju, on je rekao da žele naručiti jedne ćevape, da ih čekaju topli kada slete, pa da pojedu – rekao je Balaban.