Na ušću Vrbasa u Savu, u Lijevče polju, čuveni kardiohirurški anesteziolog sa svjetskim iskustvom i ugledom, profesor doktor Boško Radomir, oživio je uspomene iz djetinjstva. Poslije Beograda, Srbije, Kuvajta, Banjaluke, 25.000 anestezija za operacije na otvorenom srcu, 17 transplantacija jetre, sedam transplantacija srca i jedne pankreasa, vratio se u svoje selo Bajince.Zavičaj je moja slabost, mjesto početka i kraja, priča nam Radomir ispred kuće odakle je otišao 1967. godine. O rodnom mjestu govori sa sjetom: „Zavičajni ljudi su, vjerovatno, slabići. Hrabri, odlučni, odvažni, odu i ne osvrću se. Priznajem da sam slab i da sam uvijek osjećao tu slabost.”Okružen bajinačkim utvajima, gdje pasu krave, ovce, trče konji, lete rode, čaplje i ždralovi, doktor Radomir, koji ovdje živi sa suprugom Mirom, takođe ljekarom, porijeklom iz Knina, rado priča o svome selu.„Prije 58 godina otišao sam iz Bajinaca, prvo u srednju školu u Banjaluku, a poslije na studije u Beograd, i nikad nisam zaboravio zavičaj. Uvijek sam znao da ću se vratiti. Zato moja supruga često kaže – ti nikada nije ni trebalo da odeš odavde“, rekao je Radomir.Radomir je u Beogradu bio predsjednik Zavičajnog kluba Srpčana. Trudio se da i kod drugih porijeklom iz istog kraja podstakne ljubav prema mjestu gdje su rođeni, proveli detinjstvo i odakle su otišli u svijet. Kardiovaskularnom anesteziologijom i intenzivnim liječenjem počeo je da se bavi osamdesetih godina prošlog vijeka na Institutu „Dedinje” u Beogradu, a usavršavao se na američkom „Hart institutu” u Hjustonu, u Hanoveru u NJemačkoj, gdje je sticao znanje i iskustvo u oblasti transplantacije organa i tkiva u svrhu liječenja.U Beogradu je bio upravnik Klinike za anesteziologiju i intenzivno liječenje, sve do 2001. godine i odlaska u Kuvajt, gdje je proveo 18 godina. Nakon povratka iz ove zemlje u Persijskom zalivu, podstaknut željom da pomogne utemeljenje kardiohirurgije u Banjaluci, 2018. godine preselio se u grad na Vrbasu.„Moj životni san bio je da Republika Srpska ima ovu službu. To je uspjelo. Bio sam angažovan sve do aprila ove godine, od kada sam u penziji. Dosta je bilo. Radio sam 46 godina. Više nisam mogao odoljeti zovu zavičaja“, poručio je on. Boško Radomir kaže da je profesionalni rad shvatio samo kao dio pravog, istinskog života.„Čovjek nije ispunjen, život nema smisla bez druženja, bez prijatelja, bez zavičaja. Dugo nisam imao vremena za to. Sada, ovdje uživam s porodicom, društvom, prijateljima, rodbinom. Unučad, kada dođu u posjetu, najviše me vesele. Imam ih četvoro, Aleksu, Milu, Nikolinu i Elicu“, naveo je Radomir.Boškovim životnim putem krenula je kćerka Jelena, koja je kardiohirurg na UKC-u u Banjaluci. Druga kćerka Jovana je bankar u Grčkoj. Imaju skladne porodice i djecu, Boškovu unučad, kojoj, kaže, u svakoj prilici priča o svom kraju, o precima.„Sve ono što ja nisam saznao od svojih roditelja i djedova, pričam njima. Moji djed i baka su umrli, nikada mi nisu pričali, niti sam ja osjetio potrebu da ih pitam, ko smo, šta smo i odakle smo. Nisam saznao svoje korijene. Sada smatram svojom najvažnijom misijom da moju unučad upoznam s familijom, da znaju ko su, gdje su njihovi korijeni, odakle potiču“, naglasio je on.Prelistavajući uspomene iz rodnog sela i s obnovljenog ognjišta, gdje su ga majka Zdravka i otac Jovo usmjerili na visoke škole i medicinske nauke, istakao je da se ovdje osjeća sasvim drugačije, ljepše nego bilo gdje.Bilo je to vrijeme kada se skromno živjelo, malo imalo, ali njih dvoje su se trudili da Boško ne oskudjeva, nego da uči i opravda njihovo poverenje.„Moja supruga kaže: „Šta si ti ovdje imao lijepo u djetinjstvu?“ A ja odgovaram da mi je ovdje sve lijepo. I prije i sada. Ništa loše niti ružno nisam ponio odavde iz Bajinaca“, zaključio je on.Takve sam prirode, priča Boško, često razgovarajući s komšijama, prijateljima iz djetinjstva, dodajući da pamti samo lijepo i dobro u životu.„Sve ružno potiskujem. Zato, kada se osvrnem, sve što vidim i pamtim – lijepo je. A to lijepo je ovdje, u Bajincima. Prošao sam mnogo svijeta, upoznao ljude, gradove i države, ali nigdje mi nije kao ovde”, kaže ovaj penzionisani doktor. Bajinci su moderno selo, s velikim kućama, uređenim ulicama, život je mnogo napredniji nego kad je doktor Radomir bio dijete. Ipak, njegovo poređenje je drugačije.„Bajinci su u mom djetinjstvu izgledali ljepše nego sada. Bilo je mnogo ljudi, djece, naroda. Sada je urbanije, uređenije, imamo puteve, vodovod, struju, sve što čini moderan život. To nekada nismo imali. Međutim, kuće su prazne. Takvih je sve više“, rekao je on.Boškov dan, tvrdi, kratak je za sve što želi da uradi. Sve za šta nije imao vremena i mogućnosti, jer je u profesiji bio ispunjen, zauzet, posvećen poslu, sada nastoji da postigne. Druženje, lov, ribolov, putovanja… Sve se svodi na zavičaj, na Bajince i Srbac, gdje je prije nekoliko godina dobio plaketu, najviše opštinsko priznanje.Izvor i fotografija: Politika/Milan Pilipović