Povodom Božića, najradosnijeg hrišćanskog praznika, u studiju Radio Srpca smo ugostili arhimandrita Teofila iz manastira Osovica, koji je govorio o Božiću, istorijatu manastira i svom nedavnom putovanju u Rusiju.

,,Praznik rođenja Hrista je centralni događaj u istoriji roda ljudskoga, jer, kako kažu Sveti Oci, nema ništa pod ovim suncem do Hrista raspetog i vaskrsklog. Sveti Grigorije Bogoslov govori da je rođenjem Hrista, to jeste Njegovim ovaploćenjem, Carstvo nebesko sišlo na zemlju i da tim događajem počinje spasenje svijeta. Praznik rođenja Hristovog- Božić je po riječima Jovana Zlatousta majka svih praznika, jer da nije bilo rođenja Hristovog, ne bi bilo ni Bogojavljenja, ne bilo ni Vaskrsa, a samim tim ne bi bilo ni praznika Duhova, to jeste praznik Hristovog rođenja je praznik iz kojeg izviru svi drugi praznici“, kaže arhimandrit Teofil i pojašnjava da se praznik Hristovog rođenja počeo samostalno slaviti malo kasnije, jer se prvo slavio zajedno sa praznikom krštenja Hristovog, to jeste Bogojavljenja.

,,Kao odvojen praznik prvo se počeo proslavljati na Zapadu, pretpostavlja se za vrijeme Klimenta Aleksandrijskog, a onda poslije i na Istoku u vrijeme Svetog Grigorija Bogoslova u Carigradu, u Kapadokiji u vrijeme Vaslija Velikoga, a u Antiohiji u vrijeme Jovana Zlatousta. Sve to je otprilike krenulo od vremena Milanskog edikta, odnosno cara Konstantina 313. Godine, kada hrišćani dobijaju slobodu da proslavljaju svoje praznike na području Rimskog carstva“, pojašnjava otac Teofil.

Pravoslavni vjernici s radošću dočekuju Božić, a ono što kao priprema prethodi proslavljanju praznika jesu post i Sveta tajna pričešća.

,,Svim velikim praznicima predstoji post koji u određenom smislu biva fiksiran, kao što je slučaj sa Božićem, Vaskrsom i Uspenjem presvete Bogorodice, za razliku od Petrovskog posta koji zavisi od dana proslavljanja Vaskrsa, jer je njegov početak sedam dana poslije Duhova. Post je disciplina i zahvaljujući postu mi se izgrađujemo kao ličnosti, učimo se odricanju, učimo da budemo oni koji poste ne samo tjelesno već i duhovno, da budemo bolji ljudi, razmislimo o svojim greškama i ispravimo ih. Taj duhovni i tjelesni post krunišemo Svetom tajnom pričešća, koja je sjedinjenje sa samim živim  Bogom i to je lijek besmrtnosti. Isto tako,  pričešćujući se, mi se sjedinjujemo jedni sa drugima, jer se služi jedna Sveta liturgija na više mjesta, to jeste u svim pomjesnim crkvama. Post, molitva i Sveta tajna pričešća nas dovode do toga da malo više razmislimo o spasenju svoje duše, i ako sve to uradimo onda ćemo moći da doživimo samu radost praznika onako kako Bog to od nas očekuje“,  kaže otac Teofil.

Za Božić se vezuju razni običaji od kojih su neki otišli daleko od samog praznika i od njegove suštine.

,,Sve je više primijtan naboj koji je prisutan pred sam praznik i to je nešto što je pokorilo svijet u novije vrijeme. Na Zapadu je to svedeno na poklone, a samim tim se otišlo daleko od suštine praznika. Naši običaji koji su sačuvani u Crkvi i koji vijekovima postoje su oni koji nas upućuju na sam praznik. Naravno da je vremenom došlo do toga da su se javili i običaij koji nemaju utemeljenje kada je u pitanju pravoslavlje. Ono što se sačuvalo i što je karakteristično za pravoslavne Srbe jeste da dan uoči Božića odlazimo po badnjak, da imamo zajedničku večeru koja nas podsjeća da se držimo na okupu, paljenje badnjaka kod naših hramova, i to su običaji koji nas podsjećaju na događaj iz Vitlejema, to jeste na rođenje Hrista“, kaže otac Teofil.

Manastir Osovica datira iz 14.vijeka, iz vremena Svetog kralja Dragutina Nemanjića i pripada redu najvećih svetinja Republike Srpske. Nalazi se na granici sela Gornja Lepenica i Seferovci, na teritoriji opštine Srbac, u planini Motajica. Više puta je razaran, ali je – milošću Božjom i istrajnošću vjerujućeg naroda – obnavljan. Manastir Osovica je impozantan manastirski kompleks koji je za ponos svih pravoslavaca sa područja opštine Srbac i mjesto koje pravoslavni hrišćani vrlo rado posjećuju.

,,Manastir Osovica danas ima četiri hrama: Saborni blagovještenski hram koji je osvetio blaženopočivši patrijarh srpski Irinej 2017.godine, kapela Svetog velikomučenika Prokopija,Svetog Nikolaja Mirlikijskog, kapela Vaskrsenja Hristovog u kojoj se prislužuju svijeće. Manstir je obnovljen, u njemu sve vrše bogosluženja već punih 10 godina i ono što je važno – sve je urađeno kvalitetno”, rekao je arhimandrit Teofil.

Osim materijalne, podjednako je važna i duhovna obnova, koja je, takođe, prevazišla očekivanja. Otac Teofila kaže da bratsktvo manastira broji sedam članova I da svako ima zaduženja. Dodaje da je život u manastiru veoma dinamičan, iako se iz ugla svjetovnog života ne čini tako.

,,Nas u brtstvu manastira Osovica ima sedmoro i to je jedan veliki blagoslov, posebno zbog toga što je monaštvo u deficitu u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, jer živimo u vremenu kada ljudi nisu spremni za bilo kakvu žrtvu, ne samo u monaštvu, već i u porodici i u društvu. U tom pogledu smo više nego zadovoljni obnovom, jer je to ono što čini suštinu materijalne obnove”, kaže arhimandrit Teofil i dodaje da članovi bratstva imaju ustaljen način funkcionisanja, koji postoji još od prvih monaha, od Svetog Vasilija Velikog. Sve počinje i završava bogosluženjem. Dan počinje Jutarnjim bogosluženjem u šest časova, a negdje pred sedam časova počinje Sveta liturgija. Poslije toga slijedi posluženje, uz koje se dodjeljuju dnevna poslušanja. Svako ima svoje stalno poslušanje: neko održava hramove, neko suvenirnicu, neko se bavi ekonomskim dvorištem, neko prijemom hodočasnika, neko pripremom hrane.Takva poslušanja mogu da traju različit vremenski period, ali se svakodnevno dogavaramo o obavezama za taj dan, pojašnjava starješina manastira i dodaje da imaju dosta posla, jer je kompleks veliki, imaju razne goste, ali imaju i slobodno vrijeme za odmor.

Svako veče u 17 časova je Večernje bogosluženje, nakon kojeg se svi povlače u svoje kelije, gdje obavljaju svoja molitvena pravila. Svi svakodnevni radovi u toku sedmice su promijenjeni nedjeljom i praznikom, kada Sveta liturgija počinje u devet časova i kada je sve potčinjeno dočekivanju vjerujućeg naroda, kaže otac Teofil i ističe da je život monaha u manastiru mnogo sadržajni nego što se to čini kada se posmatra sa strane.

S obzirom da je monaštvo u deficitu, posebnu radost pričinjava čin monašenja, koji je u Osvici prošle godine izvršen jednom, a 2021.godine dva puta.

,,Prije samog čina monašenja treba da se dogodi dosta toga. Ljudi borave u manastiru kako bi odlučili da li je to zaista put kojim žele da krenu. U početku, čovjek boravi kao gost, a onda, ako izrazi želju, postaje iskušenik. Svi dolaze dobrovoljno i u svakom momentu mogu da odu iz manastira. Često se misli da u manastir dolaze ljudi koji su razočarani, ali to nije tako. Ljudi tu dolaze iz ljubavi prema Bogu i zato što su sebi postavili neke više ciljeve.  Mogu reći da je to jedan lijep i radostan način života, bez obzira što se to  možda ne čini tako. Nama dolaze razni vjernici, upoznajemo mnogo ljudi s kojima razmjenjujemo mišljenje, učimo jedni od drugih mnogo toga, tako da nam uopšte nije monotono”, kaže starješina manastira.

Kada je u pitanju hijerarhija u monaškom redu, otac Teofil od 25.jula 2022.godine nosi čin arhimandrita –  najviši svešteno-monaški čin ispod episkopa, koji mu je dodijeljen kao nagrada Svetog Arhijerejskog Sinoda na prijedlog Njegovog preosveštenstva episkopa Jefrema.  Iako je u kratkom roku prošao kroz više monaških činova, zadržao je skromnost, te je za Radio Srbac samo kratko rekao da mu veliko zadovoljstvo predtavlja  što je zamonašen, rukopoložen i sve činove dobio iz ruke Njegovog preosveštenstva episkopa Jefrema, koji je jedan od najstarijih arhijereja Srpske pravoslavne crkve, što za njega, kako kaže, ima veliku težinu.

Nedavo je boravio u Rusiji, gdje je zajedno sa jeromonahom Filaretom posjetio svetinje Ruske pravoslavne crkve, sasluživao i održao predavanja.

,,Odlazak u bilo koju pravoslavnu zemlju je hodočašće, a odlazak u Rusiju gdje sam završio Duhovnu akademiju u Sankt Peterburgu, za mene ima poseban značaj. Ovo putašestvije bilo je itekako duhovo važno, jer smo služili u Divjejevu u manastiru Svetog Serafima sarovskog, jednog od najpoštovanijih ruskih svetih. Bili smo na prazniku Osnivanja obitelji divjejevske, sasluživali  smo mitropolitu niženovgorodskom i arzamaskom gospodinu Georgiju na bdeniju i Svetoj liturgiji i, takođe, obišli smo još nekoliko veoma značajnih svetinja. Posjeta je prvenstveno bila Nižegorodskoj mitropoliji, a posjetili smo i Novojerusalimski manastir u Istri, nedaleko od Moskve, kao i manastir Pokrovski u kojem se nalaze mošti Svete Matrone moskovske. Pored tog duhovnog karaktera, sreli smo se sa prijateljima koji dolaze u posjetu Republici Srpskoj i manastiru Osovici, jer Niženovgorodska oblast i Republika Srpska imaju posebne veze, a Nižnji Novgorod i Banja Luka su pobratimi, tako da možemo reći da je to bila posjeta svojih svojima“, kaže arhimandrit Teofil.

Na kraju gostovanja u Radio Srpcu, starješina manastira Osovica je uputio poruku pravoslavnim vjernicima.

,,Svaki praznik treba da bude vrijeme kada treba da razmislimo ko smo, šta smo, kome pripadamo i gdje idemo, da razmislimo o tome šta nam je u životu najvažnije, a najvažnija treba da nam budu ona vječna nebeska načela, da shvatimo da bez materijalnog ne možemo, ali da ono ne treba da nam bude glavni cilj u životu. Sve što nam se događa je upravo zato što smo odstupili od tih vječnih nebeskih vrijednosti. Sve manje stanovništva imamo, sve više mladih ljudih odlazi na Zapad, a odlazi zato što su naučeni da je materijalno jedino vrijedno. Nisu naučeni da su od većih plata važniji vjera, otadžbina, svetinje, grobovi predaka, porodica. Upravo praznik Božić treba da nas uči i podsjeti da je porodica ono najsvetije, jer Hristos je od Duha Svetog i Marije Djeve došao u ovaj svijet i pokazao da je porodica najsvetija, ne samo najvažnija ćelija društva, već Crkva u malom. I zato neka nas ovaj praznik podsjeti na važnost porodice i na to da je važno da otadžbinu utvrđujemo na temeljima koji ne mogu propasti, a to su duhovni temelji, a samim tim će nam Bog dati i sve ostalo što nam je potrebno“,rekao je otac Teofil na kraju razgovora.