Na svečanosti povodom krsne slave i Dana opštine Srbac ,14 oktobra vlasniku firme“D-Invest“ srpčaninu ,Zoranu Dabiću uručena je Zahvalnica,za postignute rezultate u privredi,višegodišnjem angažmanu u sportskim aktivnostima i nesebičnoj podršci u svim humanitarnim akcijama.„Moram priznati da sam zadovoljan ,i da me je ova zahvalnica obradovala iako smatram da sam pomalo iznenadjen iz razloga što smatram da svaki naš gradjanin pa i privrednik treba da pomaže humanitarne i sportske aktivnosti u svojoj sredini.Kad je u pitanju saradnja sa Opštinskom upravom ,moram reći da je obostrano korektna jer bez takve saradnje nema ni uspjeha ni napretka ,i nadam se da će se tako i nastaviti“rekao je gostujući u programu Radio-Srpca Zoran Dabić.Kad me pitate kako sam došao na ideju da otvorim firmu,mogu reći da sam se 1994.godine igrom slučaja našao sa vlasnicima firme „Elios“ iz Banjaluke koji su mi ponudili i predložili da u mojoj porodičnoj kući u Savskoj ulici otvore trgovinu maloprodaje elektro-materijala i zaposle moju suprugu.„Moram odati priznanje i zahvalnost vlasnicima firme“Elios“ u tim ratnim godinama ,jer dok sam ja bio na ratištu kirija i plata moje supruge prehranila je tada moju porodicu.Već nakon dvije godine u aprilu 1996.smo se osamostalili i počeo je da radi D-invest kao porodična firma.Sada imamo 5 zaposlenih radnika i 2021.godine punimo 25 godina rada“priča Zoran.„Ogromna je razlika raditi 1996.godine i danas.U tim početnim godinama kad smo mi radili ponuda tržišta nije bila nešto posebna,a nije bila ni potražnja.To je bio onaj poslijeratni period kad smo u trgovini elektro i vodomaterijala imali 700 ili 800 artikala imali smo sve,a danas kad imamo izmedju 7 i 8 hiljada artikala ,uvjek nešto nedostaje.Tad je bio problem dostave robe ,znali smo ići u Bijeljinu jer je bila centralno skladište za RS.Nezamislivo je sad kad kažem da sam autom odlazio u Bijeljinu da dovezem 20 cijevi za kanalizaciju od 2 metra,jer nije bilo proizvodnje cijevi na ovim prostorima .A opet neka druga prednost u odnosu na ovo sad vrijeme je što tad nije bilo veresije kao sad ,tako da su vremena promjenjena i dosta je srozan moral kad je u pitanju poslovanje.Pogotovo sad u doba pandemije korone gdje smo posao redukovali na 50 odsto“kaže Dabić i dodaje da je posao kojim se bavi vezan za sezone u godini i dolazak ljudi iz inostranstva .„Bio bih nekorektan kad bih rekao da se ne može živjeti od svog rada ,ali moram reći da su se vremena promjenila u zadnjih 20 godina.Sad biti privrednik, pogotovo privatnik je hljeb sa 7 kora .Prošla su ona vremena kad se moglo opuštenije baviti privatnim biznisom .Prisjećajući se ratnog perioda ,Zoran kaže da je formiranjem Srbačeke lake brigade postavljen u Inžinjerijsku četu sa zadatkom da radi na utvrdjivanju granice u reonu rijeke Save u dužini od 42 kilometra sa Hrvatskom.Početkom 1993 godine preuzeo je dužnost komandanta Prvog pješadijskog bataljona,a poslije tog odlazi na Trebavu .Krajem 1993 godine dobija prekomandu u Centar vojnih škola Vojske RS gdje je bio komndant klase oficira i predavač stručnih predmeta iz oblasti inžinjerije,a sredinom 1995 godine počeo je raditi na mjestu sekretara Sekretarijata za boračko-invalidska i socijalna pitanja i tu je ostao da radi dvije godine.„Moram naglasiti izuzetnu saradnju sa porodicama poginulih boraca ,gdje smo se često sastajali,a jedna od ideja je bila da sprovedemo aktivnost izgradnje nadgrobnih spomenika poginulim borcima .Mi smo jedina opština koja je do 1997.godine ispravila spomen obilježja sve i jednom poginulom borcu“kaže Zoran .„Nastojim da podržim mnoge humanitarne aktivnosti u Srpcu .Ja to ne krijem ali i ne želim da tome dajem poseban medijski značaj,jer je bitno da ja znam da sam nekome pomogao,a nastojaću i u budućnosti koliko god budem mogao, jer smatram da je ljudski pomagati i da svi tako trebamo činiti.„Po mnogo čemu lijepom želim da pomenem Nožičko ,mjesto gdje sam rodjen i gdje često idem.Udruženje gradjana „Moje Nožičko“ me je oduševilo kako rade jer im je jedini interes da urade nešto pozitivno u svom okruženju da bude dobro našoj djeci i zbog toga ih podržavam i pozdravljam“.Kao dugogodišnji sportski radnik Zoran je mnogo slobodnog vremena i ljubavi posvetio FK“Sloga“. „Sport je nešto što ću do kraja života nositi u srcu .Sejećam se sa 12 godina prvi put sam učestvovao na Gradskom turniru u Srpcu ,bio sam golman.Iz Nožičkog su bile dvije ekipe paprikara,jedna je bila bijeli a druga zeleni paprikari,i moj mladji sin je nastavio tu tradiciju,a stariji sin je igrao u odbrambenom redu .Sport je jedno veliko bogatstvo,jedno ulaganje koje se vraćasvima,porodici,društvu,državi.Dobar sportista je dobar čovjek,tu učimo da budemo dobri ljudi,učimo disciplinu,red i rad .Zato nastojmo djecu zaštiti do 18-te godine i ubaciti ih u bilo koji vid sporta,jer treba mladog čovjeka usmjeriti i okupirati ga nečim korisnim pa zbog toga smatram koliko god ulagali u sport ,da je to malo i da trebamo više“.