Bijeg od naporne svakodnevice mnogi pronalaze u putovanjima ili rekreaciji, a vodoinstalateru Stojanu Kataniću (43) iz Srpca najbolji predah od iscrpljujućih radnih obaveza pričinjava pisanje poezije, koju je zavolio od rane mladosti.
Među sugrađanima važi za vrsnog majstora svog zanata, koji je u srbačkom “Vodovodu” dvije decenije bio angažovan na najzahtjevnijim poslovima, a inspiraciju je crpio upravo iz pjesničkog talenta kojem posvećuje veliki dio slobodnog vremena.
Prvu pjesmu napisao je još u trećem razredu osnovne škole, a poeziju je zavolio čitajući “Ježevu kućicu”, zbog čega je kasnije pročitao i sva druga djela Branka Ćopića.
– Nije uobičajeno da zanatlije budu pjesnički nastrojene, ali to je za mene sastavni dio života. Pisao sam kao đak po stolovima i klupama, kioscima i svuda gdje sam se zatekao. Da sam znao da ću to raditi i u petoj deceniji, možda bih te dječačke stihove sačuvao među koricama sveske. Ovako je sve to odnijelo vrijeme i krpa neke vrijedne čistačice – kaže Stojan.
Ipak, mnoge je ovjekovječio i sačuvao od zaborava, a najveći broj njih posvetio je svojim kumovima i prijateljima te njihovim zgodama i nezgodama.
– Desilo se nekom prilikom da vidim na “Fejsbuku” kako su lovci osvojili vrijedan trofej pa sam napisao pjesmu o tome za svega desetak minuta, a ponekad sročim i šaljivu pjesmu kada čujem anegdote od prijatelja. Jednom sam na radnom mjestu slušao dvojicu starijih kolega kako raspravljaju o završetku nekog posla i to me motivisalo da napišem o njima stihove koje sam ispisao na otpadnoj rigips ploči. Kada su to pročitali, bili su veoma iznenađeni, ali smo se na kraju svi pošteno ismijali – kaže Stojan.
Iako je u osnovnoj školi bio vrlo dobar učenik i imao predispoziciju da se upiše na viši stepen školovanja, odlučio je da pohađa srednju metalsku školu u Srpcu jer je oduvijek volio terenski rad i kontakt sa ljudima.
Nikada ga nisu privlačili kancelarijski poslovi jer je, kako kaže, po prirodi “nemirna duša”.
– U početku školovanja nisam vjerovao da ću se baviti ovim poslom, ali praktična nastava u “Vodovodu” mi je postala jako zanimljiva, naročito spajanje cijevi i rukovanje alatima s kojim se do tada nisam susretao, da sam prosto molio majstore da dođem na praksu i za vrijeme raspusta, što su mi dozvolili. Po završetku škole dobio sam posao na tri mjeseca i na kraju ostao punih 18 godina – prisjeća se Stojan.
Svoje umijeće pokazao je na poslovima održavanja i proširenja vodovodne i kanalizacione mreže, a naročito na sanaciji kvarova, među kojima su neki trajali i po 18 časova usred zime.
Kako bi obezbijedio sigurniju egzistenciju, odlučio je nedavno da pođe “trbuhom za kruhom” u Njemačku, gdje je angažovan u struci i ističe da je pristojno plaćen.
– Svim sugrađanima koji su daleko od rodne grude i muči ih nostalgija posvetio sam pjesmu “Sela moga zavičaja” u kojoj sam spomenuo sva srbačka sela. Naši veliki sveci su mi posebna inspiracija i želja mi je da svakom od njih posvetim neki stih – kaže Stojan.
Budući da je ljubitelj narodnih, a posebno krajiških pjesama, ostvario je kontakt sa kompozitorom Zoranom Šugićem iz Čelinca koji mu je uradio aranžman za autorsku pjesmu “Marina”, posvećenu njemu dragoj osobi i njegovoj bivšoj ljubavi, a potom je snimio u studiju sa kolegom Đorđem Radonjićem.
– Trenutno radimo na osnivanju benda, imali smo već nekoliko proba, i nadamo se da ćemo početi sa aktivnim svirkama. Imamo i spreman tekst za sljedeću pjesmu, pa očekujem da ćemo dobiti priliku da je snimimo i predstavimo široj publici – ističe Stojan.
• Kuvanje
Dosta slobodnog vremena Stojan provodi i u kuhinji, jer voli da priprema razne specijalitete, a sa jednim od njih osvojio je prije nekoliko godina prvo mjesto na srbačkom Gastro festu kao glavni kuvar ekipe “Vodovoda”.
– Pripremao sam punjeni batak sa povrćem koji je bio najbolji u konkurenciji jela oko 60 takmičara. Kolege koje rade sa mnom često mi kažu: “Ti nikada nećeš propasti u životu, kad propadne i zanat i muzika, otvori restoran i budi svoj gazda” – kaže Stojan.
Izvor:Glas Srpske