Svako dijete je božiji dar, a sreća onih koji potomstvo godinama željno iščekuju vrijedna je svake borbe, zbog čega parovi nikada ne treba da odustaju ma koliko vantjelesna oplodnja bila teška i iscrpljujuća.
Poruke su to članica udruženja građana „Za osmijeh više“ koje okuplja oko 50 parova iz cijele Srpske, a čija je najveća želja da se jednog dana ostvare u ulozi roditelja.
Predsjednica ovog udruženja, Željana Božić Lazić iz Srpca, nakon desetogodišnje borbe za potomstvo na pragu je ostvarenja životnog sna jer očekuje prinovu sa suprugom Milanom. Da će upravo ona biti među prvima iz udruženja koja će saznati radosnu vijest, nije ni slutila. Kada je prije šest mjeseci uradila test na trudnoću i saznala da je u drugom stanju, ostala je u šoku.
„Skoro cijelu deceniju čekam na potomstvo ali sam posljednjih pet godina intenzivno u postupcima vantjelesne oplodnje. Jedan od njih sam nedavno provela i morao je proći određen period da bi se saznao ishod postupka. Ali poznajući sebe to nisam ispoštovala i moje nestrpljenje je okončao kućni test na trudnoću. Kada sam ugledala te dvije toliko iščekivane crtice potekle su suze radosnice“, kaže Željana.
Od prevelikog uzbuđenja je jedva došla sebi i uslijedile su dodatne pretrage i pregledi koji su pokazali da se trudnoća normalno odvija i da bi u januaru sljedeće godine trebalo na svijet da donese djevojčicu.
„Iako kažu da je treća sreća, kod nas je bila četvrta. Dva postupka smo obavili u Banjaluci i oba su, nažalost, bila neuspješna, zbog čega smo se odlučili za kliniku Bona Dea u Sarajevu. U avgustu prošle godine prvi postupak u ovoj klinici je imao negativni ishod a početkom godine smo ponovo pokušali i uspjeli“, rekla je Željana.
Do ispunjenja najveće životne želje nije bilo lako doći. Iako su imali finansijsku pomoć u prva tri postupka, četvrti su morali finansirati sami što je bio ogroman udarac za njihov kućni budžet, ali kako kaže, ne žali nijednog trenutka.
„Prva dva postupka u Banjaluci u potpunosti je finansirao Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske. Tokom trećeg postupka Fond nam je pomogao sa iznosom od 5.500 KM a Opština Srbac sa 2.500 KM. Četvrti i ujedno posljednji postupak smo sami platili a cifra se kretala oko 10 hiljada KM, možda čak i više jer nismo vodili detaljnu evidenciju troškova. Nakupilo se tu svega, od terapija, troškova puta pa sve do samog postupka oplodnje“, ističe Željana.
Dodaje da su porodica i okolina radosnu vijest dočekali sa velikim oduševljenjem ali i strahom od neželjenih komplikacija.
„Većina je saznala nakon što je prošao taj početni, rizični period, odnosno kada je trudnoća bila vidljiva na oko. Moram da napomenem da svi koji su čuli za to bili su presrećni jer znaju koliko sebe sam dala u tih deset godina borbe“, kaže Željana.
Ističe da joj je mnogo značila podrška prijateljica iz udruženja koje vode svakodnevnu borbu sa sterilitetom i u stalnom su kontaktu putem „vibera“ i društvenih mreža gdje razmjenjuju savjete i iskustva. Veoma je obradovala informacija da su pored nje, još dva para iz udruženja ostvarila trudnoću putem vantjelesne oplodnje u ovoj godini.
„Svaki uspjeh u našem udruženju je vjetar u leđa onim parovima koji se i dalje bore. Mi smo kao jedna velika porodica i od srca se radujemo svakom uspjehu“, kaže Željana.
Iako očekuju prvo dijete, Željana i Milan, koji su u braku od prošle godine, ne planiraju stati na tome i planiraju širiti potomstvo ukoliko to bude moguće.
„Poručila bih svim parovima da nikada ne odustaju, ma koliko bila teška borba. A kada jednog dana osjetite prve pokrete vaše bebe u stomaku, tada će nestati sva bol i tuga koju ste godinama nosili u sebi“, kaže Željana.
Samo dan prije nje u istoj klinici postupak vantjelesne oplodnje obavila je i članica udruženja Dragana Smiljanić iz Laktaša. Prvi pokušaj je uspio i sa suprugom Draškom očekuje djevojčicu koja na svijet takođe treba da dođe u januaru. Sve teške trenutke su dijelili sa Željanom i Milanom što je rezultiralo da na kraju postanu i kućni prijatelji.
„Kada smo saznali da sam trudna, Draško i ja smo bili poprilično smireni. Radovali smo se na svoj tihi način. Zbog svih teških situacija koje smo prošli, rekli smo sebi, idemo polako, korak po korak. Zadali smo sebi prvo mali cilj, pregurati do prve kontrole, pa onda do svake sljedeće. Kontrole su išle na svakih 14 dana prva tri mjeseca, i na našu radost, sve je bilo u redu. Vantjelesna oplodnja je proces koji je zahtjevan fizički, ali je psihički puno teži, i zato smo smatrali i trudili se ostati smireni koliko god je moguće tokom čitavog postupka“, kaže Dragana.
NJihova borba je trajala šest godina, uz mnogo uspona i padova i raznih terapija koje nisu uvijek davale željeni rezultat.
„Sjećam se samog početka kada smo se pitali zašto baš mi, šta dalje i kome se obratiti. Ono što nas je najviše obeshrabrljivalo je nedovoljna posvećenost prema našem problemu sa stručne strane. Puno vremena smo stajali u jednom mestu i nikako nismo uspjeli da se pomjeramo. Dosta toga nam je bilo nejasno, a adekvatne odgovore baš i nismo dobijali. Sami smo se snalazili kako smo znali i umijeli. Još jedan veliki problem je bio i finansijske prirode. Puno terapija, koje su bile dosta skupe. Čitav postupak, sa putnim i hotelskim troškovima je koštao 20 hiljada KM. Fond je refundirao troškove u iznosu od 5500 KM a od svoje lokalne zajednice smo u dva navrata dobili jednokratnu pomoć. Međutim, i taj finansijski faktor se zanemari kada se obratite doktoru u koga steknete povjerenje i kome vjerujete“, kaže Dragana.
A taj medicinski stručnjak je bio Ali Mesut sa sarajevske klinike Bona Dea koji je sa svojim timom stručnjaka pokazao izuzetnu stručnost i profesionalnost i zadobio bezgranično povjerenje Dragane i Draška.
„Doktor Ali je čovjek čija se stručnost vidi pri prvom kontaktu sa njim, na konsultacijama. Ono što ga izdvaja i to treba naglasiti je njegov način ophođenja prema parovima pacijentima, psihološki pristup. Direktan je, tačan i precizan u odgovorima, ali i kad je najteže trudi se dati savjet, uputiti kuda dalje. Čitav njegov tim stručnjaka sastavljen od urologa, embriologa, anesteziologa i sestara slijede njegov primjer. To su ljudi koji rade pretežak posao, a u svakom momentu su dostupni da odgovore na pitanje i otklone svaku nedoumicu“, kaže Dragana.
Dodaje da su bili prinuđeni da se obrate klinici u Sarajevu jer nisu mogli obaviti vantjelesnu oplodnju u Banjaluci zbog određenih medicinskih zahvata koji se ovdje ne rade.
„U cijelom procesu porodica je bila naša najveća podrška. Iskreno, ne znam kako bismo sve to pregurali da nije njih bilo. Kada smo im saopštili najljepše vijesti, reakcije se ne mogu opisati riječima, od suza radosnica, zagrljaja, zahvaljivanja Bogu i doktorima. Ono što je supruga i mene činilo jakim u ovom procesu je naša ljubav, vjera i nada u bolje i brojnije sutra“, kaže Dragana.
Kako kaže, članice iz udruženja su se zaista obradovale kada su čule da je ostala u drugom stanju.
„Mi se radujemo za bilo kakvu pozitivnu vijest u udruženju, bilo to da je terapija koja je dala rezultate ili su se rezultati nalaza popravili, pa čak i onda kada udruženje dobije popuste u određenim ustanovama. Naravno da ovakve vijesti djeluju stimulativno. I na mene su tako djelovale najljepše vijesti drugih članica. Kada se to desi stvori se neka nova pozitivna atmosfera, radujemo se svakom novom životu i svaka ostvarena trudnoća putem vantjelesne oplodnje daje nadu narednom paru da će se jednog dana ostvariti u ulozi roditelja“, kaže Dragana.