Grupa penzionisanih bivših radnika DIP “SRBAC“ Prijebljezi došla je na ideju da se nakon 53 godine od početka rada tadašnje fabrike “Oriolik“ u Prijebljezima ponovo okupe i evociraju uspomene na davna vremena. Industrijski pogon u Prijebljezima 2. marta 1972. godine otvorila je renomirana tvornica “Oriolik“ iz Oriovca. U kratkom vremenu ova fabrika je zabilježila dobre rezultate u prorezu oblovine, ali i u izradi dijelova za namještaj i drugih proizvoda. Nakon Oriolika, fabrika je promjenila naziv u Vrbas, a potom u DIP “Srbac“ Prijebljezi.
Jedan od najstarijih radnika, i jedan od inicijatora ovog okupljanja Slavko Ostojić, izjavio je za Radio Srbac da vrijedno rade na prikupljanju podataka o bivšim radnicima prve drvne industrije u našoj opštini, a druženje planiraju organizovati u nedjelju 25. maja u restoranu“Savić“ u Poveliču sa početkom u 13 časova.
U prvoj grupi radnika koja je počela rad u fabrici 1972. godine bili su Miloš Vučenović, Radovan Vukota, Ostoja Stojaković i Slavko Ostojić, koji su za Radio Srbac evocirali uspomene na davna vremena i rad kada su bili mladi.
“Na ideju smo došli, jer smo svi u poznim godinama, a kada smo počeli rad oko prikupljanja podataka naišli smo na probleme, jer nemamo matičnih knjiga od bivše firme pa smo krenuli pojedinačno da se prisjećamo ljudi i došli do brojke od preko 200 radnika. Okupljanje planiramo održati 25. maja 2025. godine u restoranu ‘Savić’ u Poveliču kada se nekad slavio Dan mladosti na taj dan i očekujem da ćemo se uspjeti okupiti“, počinje svoju priču Slavko Ostojić, koji je proveo većinu radnog vijeka u ovom pogonu.
Ostojić kaže da su formirali Inicijativni odbor i da vrijedno rade na pripremanju okupljanja.
“Bili smo mladi kad je fabrika počela sa radom, išli smo u Oriovac na sportska takmičenja, a dolazili su i oni kod nas. Poslije smo počeli raditi dijelove namještaja, otvorili finalni pogon. U početku procesa rada su bila tri radnika, potom pet i polako se povećavao broj zaposlenih. Sjećam se da je stigla jedna veća grupa od 50 radnika i tad je krenula proizvodnja dijelova za namještaj, a imali smo saradnju sa Fabrikom ‘Radnik’ u Gradišci i u Šamca, pa smo obilazili te pogone. Prvi direktor nam je bio Uglješa Drinić, potom Mihajlo Pantelić, Vojo Trivalić i tako redom. Organizovali smo izlete, išli u Beograd u Kuću cvijeća, proslavljali praznike poput 1. maja, išli kolektivno na ljetovanje i imamo dosta lijepih uspomena iz tog perioda“, prisjeća se Ostojić. On kaže da mlađe generacije treba da teže da ostanu u svom zavičaju, jer najljepše je sa svojom porodicom u svojoj kući i sa svojim narodom.
Sa uzbuđenjem i penzioner Radovan Vukota čeka druženje sa svojim kolegama.
„Bio sam u prvoj grupi zaposlenih. Nas pet je pozvao prvi direktor Uglješa Drinić i rekao nam šta su naši zadaci. Prvo smo ograđivali krug, a u međuvremenu su druge ekipe radile druge poslove. Dolazili su strojevi i mašine koji će biti instalirani i mislim da je zvanična proizvodnja krenula u avgustu 1972. godine. Počela je sa radom pilana, zatim krojačnica i kasnije finalni pogon. Bilo je i problema ali nekako smo istrajali sve te godine i živjeli kao jedna porodica. Radujem se ovom našem druženju i moja poruka mladima bi bila da završe zanate i da ne napuštaju svoju zemlju, jer ovdje je život lijep“, poručio je Vukota.
I penzioner Ostoja Stojaković iz Nožičkog, koji je proveo sav radni vijek u DIP “Srbac“ u Prijebljezima presrećan je što će imati priliku da se okupe nakon toliko godina i prisjete starih vremena.
“Počeo sam raditi u drvnoj industriji u Prijebljezima 1974. godine. Radio sam kratko i otišao u vojsku, da bi se ponovo vratio nakon odsluženja vojnog roka i proveo sav radni vijek u proizvodnji. Radio sam u krojačnici, a najviše vremena sam proveo u finalnom dijelu proizvodnje gdje smo pravili dijelove za kauče i fotelje. To su bila lijepa vremena, nikad nismo bili umorni, bili smo mladi i nije nam bilo ništa teško. Penzionisan sam 2000. godine, a zbog zdravstvenih problema nisam više u mogućnosti da se bavim ovim poslom. Ali zanat je dobra stvar i mislim da je isplativo i danas mladim ljudima da se bave bilo kojim zanatom samo mora biti ljubavi prema poslu“, kaže Ostoja.
Prisjećajući se perioda mladosti i rada u Prijebljezima, Miloš Vučenović iz Poveliča kaže da je to bilo jedno drugo doba življenja, jer su bili mlađi, dosta usporeno kad nije bilo ni kompjutera ni interneta.
“U fabriku sam došao veoma mlad odmah iz vojske. Prijavio sam se na Biro za zapošljavanje u Srpcu i razmišljao da li da idem na rad u Njemačku, ali odmah su me pozvali iz Biroa rada u drvnu industriju u Prijebljege gdje sam primljen na posao. U početku je bilo teško, sjećam se krug nije bio asfaltiran, pakete smo vozili po šljunku i tražili konje da voze klade i dasku na transportere kako bi krenula proizvodnja. Imali smo samo jedan viljuškar pa sam znao ostati po cijeli dan na poslu ali društvo je bilo veliko, svi smo bili mladi i radili čak u tri smjene. Naš rad je tada bio cijenjen, sve smo radili u dogovoru i poštovali se, nije bilo nikakvih podjela. Penzionisan sam 1998. godine i mogu da kažem da sam uživao u tom zanatu i dan danas volim raditi sa drvetom“, kaže Miloš Vučenović.
Iz Inicijativnog odbora za okupljanja bivših radnika prve drvne industrije u Prijebljezima pozivaju sve zainteresovane da se jave Slavku Ostojiću putem telefona broj: 065/608-302.
Reprizu subotnje emisije Gosti Radio Srpca u kojoj vam donosimo priče penzionisanih radnika DIP “Srbac” možete poslušati putem interneta www.radiosrbac.com.